Ponovo me nasmijava..
Ponovo izvlači iz mene onu K..
Iako..
Još uvijek me gleda onim svojim okicama
(treperavo plavičastim, sa pokojom kapi zelene)
čas poput posljednjeg samuraja što se sprema umrijeti za nešto veliko,
čas poput djeteta uhvaćenog u nečemu što ne smije..
i smiješno je što se pravi kao da sve zna,
a vidim kako je uplašen kad primjetim da me gleda
i da mu se moja guza sasvim slučajno našla na horizontu..
uvijek će ostati klinac, ulični hakler...
ali najdraži..
i znam da ću se uvijek moći njemu 'vratiti' kad zagusti i
kad budem željela vrištati i roniti krokodilske suze a da nitko ne zna i ne vidi ..
osim njega..
da znam kako se ta 'so called love' zove, ne znam..
čitajući neke 'davne postove'
gdje je moj bijes prema njemu i tadašnjoj situaciji našao utočište,
dodje mi da se smijem...
i smijem se, iskreno..
a nekad mi se čitajući sve to plakalo..
nekad sam se koprcala u vlastitim riječima ko u dreku...
i sve mi je smrdilo na katastrofu..
sada sam malo starija, i puno pametnija...
bome jesam..
naučila sam na vlastitim greškama i ne trebam popravni..
shvatila puno o sebi i svojim postupcima prema nekim ljudima,
posebice prema njemu..
bila sam sebična,
(iako s obzirom da sam bila izbezumljena i ispremješena različitim emocijama i ludošću,
ipak dovoljno zrela da nebudem tipično zlobno žensko i povrijedim druge,
konkretno nju..)
željela sam sve..
tada, istog trena, bez rasprave i smatrala da je to jedino ispravno..
vjerovala u pizdariju da je ljubav sama po sebi dovoljna
(a nije)..
Htjela sam i taj dio svog života kao i ostalo staviti pod svoju kontrolu..
bila sam okrutna,
i mislila da time ubijam bol koju mi je nanio..
a svi ti moji udarci po njemu doveli su do toga
da nas je oboje boljelo
i da smo se oboje u svemu tome jednostavo izgubili..
onda sam ja otišla, pa se vratila,
(on je ostao i čekao)
nakraju sam se ugnijezdila na sigurnoj udaljenosti ali dovoljno bliskoj
da mogu reći – još uvijek smo tu
i da on može reći - još uvijek značimo..
cijeloj pizdariji kumovao je njegov kukavičluk, strah i nezrelost
uz moju paranoju od gubitka vlastite slobode i prostora..
ego i ponos pokvarili su nakraju sve (skoro)...
skuhali smo ručak koji je bio ne jestiv...
nije se tu moglo odrediti jel ima previše ili premalo soli,
kojekakvih začina koji jesu ili nisu potrebni..bućkuriš...potpuni..
falili smo....pošteno..
iz nekog fcking razloga, a bili smo gotova stvar po drugima..
danas je sve je nekako drugačije a opet isto..
on još pliva u sigurnim vodama,
uz redovito krstarenje pokojim brzacom koji mu se nađe pod nogama..
(smiješno mi je to njegovo haklanje - na više terena)
u šali kaže da sam ja kriva za to...aha da...
samo se nasmijem.....ako i jesam, jbga...
sretna sam,
što ga sada opet imam onako kako sam ga imala predhodnih 6 godina,
kao prijatelja, utočište kad bježim od svih..
jer ipak je on taj...
koji je uvijek znao nasmijati me..
sretna
što u pola noći kad ga uhvate teške misli i prošlost
ili ujutro (tek tako)
zove mene,
a ne nju ili nju ili koga drugoga..
što samo ja znam što mu se vrti u glavi..
ona stara otrcana kaže da vrijeme sve popravlja i liječi....
ja bi rekla da je vrijeme prijeko potrebno kako bi sagledali samog sebe..
sve postane puno jasnije..
i sve stvari dodju na svoje..
i u svemu tome sam sretna, zbog sebe, zbog 'starih nas',
a najviše što je moja Lju. imala dovoljno hrabrosti da me voli
u trenutku kad sam bila spremna gaziti sve pred sobom zbog 'njega'.....
i neka se sve to dogodilo,
jer pretvorilo pretvorilo me u ovu K. koja sam danas..
bolju K..
Post je objavljen 22.11.2006. u 16:21 sati.