Prolazim kroz gradove i sela Lijepe Naše i primjećujem kako su crkve kao građevine (i župni dvori, samostani i slične građevine) u svakom selu i gradu u poratnom razdoblju vrlo lijepo uređene. Izgrađene su i nove u selima i kvartovima gdje prije rata nisu postojale. Uređuju se i uljepšavaju crkve i druga vjerska zdanja i to svih vjera. Uređuju se i uljepšavaju one oštećene u ratu ali i one koje rat nije ni dotaknuo.
To je samo po sebi hvale vrijedno. Iz takvog odnosa prema crkvama zaključujem da su crkve ljudima na prvom mjestu po važnosti za njihov duhovni život. One su na neki način njihov ponos. Nasuprot tomu, također, ne mogu ne primijetiti da se ljudi ne ponašaju sukladno vjeri koja ih uči življenju po moralnim, etičkim i Božjim zapovijedima.
Ne tako davno slušali smo na TV i čitali u novinama kako su neki ljudi u Podravini iskorištavali romsku djecu da im skupljaju krumpir na njihovim njivama i svi smo to osudili. Čak je država propisala da djeca ne mogu glumiti u dječjim kazalištima nakon 20 sati i oštro osudila svako iskorištavanje maloljetnika. No, ja sam nedugo nakon tih događaja vidio vlastitim očima kako maloljetnici kose travu oko crkve motornim trimerima i motornim kosilicima bez zaštitne opreme.
O ostalim ljudskim nemoralnim ponašanjima, kriminalu, krađi, pljački, prijevarama, lažima, prostituciji, raznim ovisnostima, zlostavljanjima u obitelji, ubojstvima, samoubojstvima itd., itd., koji se sve više i sve češće događaju a o kojima svakodnevno slušamo da se događaju u našoj domovini u kojoj se 87% stanovnika izjašnjavaju kao katolici, neću niti govoriti.
Isusov govor narodu na Svetoj Gori sadrži i dio o molitvi koji sam našao u „Knjizi života“ II izdanje, nakladnik Izvori- Kršćanski nakladni zavod, Osijek i citirat ću ga:
«A sada o molitvi. Kada molite, ne budite poput licemjera koji se prave pobožni time što se javno mole na raskršćima i po sinagogama gdje ih svatko može vidjeti. Zaista, to im je nagrada koju će ikada dobiti. No kada ti moliš, idi tamo gdje ćeš biti potpuno sam, pa zatvori za sobom vrata te se pomoli Ocu tajno, koji zna tvoje tajne, nagradit će te.
Kada se molite, nemojte brbljati kao što to čine pogani, koji misle da će im molitve biti uslišene zbog mnoštva riječi. Zapamtite, vaš Otac točno zna što trebate i prije no što ga zamolite.
Molite prema ovom uzorku: ‘Oče naš na nebu, poštujemo tvoje sveto ime. Molimo te da uskoro dođe tvoje kraljevstvo. Neka se tvoja volja provodi ovdje na zemlji kao i na nebu. Daj nam našu hranu i danas, kao što je daješ i obično i oprosti nam grijehe naše, kao što smo i mi oprostili onima koji su sagriješili protiv nas. Nemoj nas uvoditi u napast, nego nas izbavi od Zloga. Amen.’ Vaš će vam nebeski Otac oprostiti ako i vi oprostite onima koji griješe protiv vas , ali ako im odbijete oprostiti, ni on vama neće oprostiti.»
Iz ovoga zaključujem da Utemeljitelju kršćanske crkve – Isusu nisu bile važne crkve kao građevine u kojima se vjernici javno mole i u kojima svoje molitve “brbljaju” radi mnoštva riječi. Njemu je bila važna crkva u srcima i dušama ljudi vjernika. Uzgred, nejasno mi je zašto su riječi ‘i oprosti nam grijehe naše, kao što smo mi oprostili onima koji su griješili protiv nas’ zamijenjene riječima ‘oprosti nam dugove (duge) naše, kao što mi opraštamo dužnicima svojim’? Dug i grijeh nisu jedno te isto.
Ovime ne želim nikoga vrijeđati. Želim samo, da ljudi (osobito oni koji sebe smatraju dobrim vjernicima) temeljito razmisle o svom odnosu prema svojoj vjeri, prema životu na moralnim i vjerskim principima, o svom odnosu prema Isusu i Bogu ocu i o svome odnosu spram drugih ljudi. A sve to s ciljem da živimo u boljem društvu od ovoga što ga sada imamo.
Post je objavljen 22.11.2006. u 10:30 sati.