Ova dolje misterija bijaše prikaz mog vještog preparkiravanja. Dragi i ja stigli u našem autu (Red Bull, kažu cure), on isparkirao svoj službeni (Blue Dream) a ja se u međuvremenu, kišom i zamagljenim staklima skrivena prebacila na vozačevo sjedalo i cijela cjelcata tri metra odvozila u rikverc. Zaradilu pohvalu za taj manevar. Inače me rijetko možete vidjeti za volanom. Ne volim voziti, strah me je, znoje mi se ruke, srce mi ubrzano lupeta. Dragi me tjera svako malo da bar koji kilometar prođem, pa me tak angažira kod preparkiravanja i – ako sam od volje – da nas odvezem u neki od supermarketa. Čim mi spomene vožnju, rolete mi se spuste. Ne volem i basta. A nisam imala baš neke teške traume dok sam svojevremeno vozila.
Vozila sam tajinu Ladu. Pa peglicu svog dragog. Pa našeg prvog zajedničkog, stojadina. Onda prodali stojku, dragi uspio ostvariti dječački san, kupili rabljenog BMW-ja. U beemveja se nisam usudila ni sjesti za volan a kamo li upaliti ga. Onda smo prodali bembaru, dragi dobio službeni pa je njega vozikao a ja taj nit sam smjela nit sam htjela voziti. Onda sam dobila Twinga. Ljubimac mi postao. Mali a prostran, okretan i sladak. Vozikala veliku u vrtić, znala napamet svaki zavoj i sva tri semafora. Najveći mi užitak ljeti bio trubit izgubljenim Talijanima, jer oni tako trubakaju kad se vozaš po njihovim cestama pa ne kreneš kad oni misle da bi trebao krenuti. Iako, svaka im čast kako brzo prolaze na semaforu, čim se žuto upali već je prvih pet spremno za pokret. I na zelenom kreću ko jedan. Ovdje se debelo načekaš dok dođeš na red pred semafor. Dok se zazeleni, pa dok vozač ubaci u prvu pa dok krene...
Onda smo godinama bili bez svog auta. Muž koristio službeni, cijeli dan na raspolaganju. Od tada ne vozim. Preklani kupili mužev stari službeni, za male nofce. Njega dragi koristi većinom kad se ide izvan države. A ja s tim našim Red Bullom samo izvodim parkirališne manevre...
Post je objavljen 22.11.2006. u 10:22 sati.