Bilo je lijepo dok nam je ona čitala Šegrta Hlapića, a svaka moja rečenica započinjala s "Jednog lijepog dana". Bezbrižno smo sjedili i slušali…
Učiteljice, učiteljice, mogu jaaaaa?
Moje prvo markiranje bilo je u 2. ili 3. razredu osnovne sa sata vjeronauka kod fra Slebure (već spomenutog na ovoj stranici). Imali smo izvanškolsku aktivnost pa smo odlučili ne vratiti se na nastavu. Nismo bili posebno kažnjeni, to je bio samo poticaj da i dalje tako nastavim.
Znali smo trčati hodnicima tog hotela, rekla bih opet bezbrižno, ali sve ove slike o Vukovaru tjeraju me da dvaput razmislim, što se tada događalo?
Ovo "da razmislim" ostatak je "staroga" jezika u meni, "ostaci ostataka".
"Tu" umjesto "tuj" naučila sam tek u 5. razredu kod nastavnice Nade kad me zamolila da ponovim rečenicu.
"Skroz" umjesto "skrozem" opomenula me ujna, ne znam otkud mi ta riječ, možda Vlašić ima što s tim.
"The show must go on", mrmljala bih tu pjesmu i dalje u to vrijeme da mi Vesna nije otkrila riječi, hvala joj za to.
Da se vratim ponovo hotelu, ljudima-Andreja, Danijela, Ljilja, Vlatka, znam gdje su sad, neke od njih znaju gdje sam ja. Slike su te koje mi ne daju da zaboravim. Lijepo se toga sjetiti, ali ne razumijem čemu ono okretanje glave pri susretu jedne od njih. Tako tipično za mene…
A on? Da, on, moj prvi učitelj. Početak rata, a on nas uči da tačka nije tačka već je točka. Je, sjećam se i toga, dan kad sam naučila da se kaže točka.
Miješana škola,1992. tko je tada vodio pojam o tome?, a tko se toga sjeća? Tko je kriv što sam dvaput išla u drugi razred u dvije različite države?
A onda, početak 4. razreda, 1995. započinjem učiti ćirilicu kod Hercegovaca. Nije mi jasno čemu je to služilo, naučila sam nekoliko slova, znam nešto i pročitati, pisati nemam pojma. Zadovoljila sam se dvojkom iz diktata.
6. razred bio je poseban, nezaboravan, najljepša moja školska godina, idilična s današnjeg gledišta. Istina, jednoga je zanimalo što se događa s mojom prirodom i društvom, pa čovječe, ako sam se dokazala u 5., zar to moram i u 6. Ali lijepo se i toga sjetiti, no nije potrajalo. Opet selidba, Lo city, moja zadnja stanica…
E više nemam volje za pisanjem.
Zajedno
na biciklu za dvoje negdje daleko
volim kad
za nama smiju se lica novih ulica
svečano pod svijetlom svih ovih zvijezda opet slavimo
N.B.& M.P.
Post je objavljen 22.11.2006. u 00:30 sati.