Gledam te kako niz zelenu padinu rasipaš korake,
zavidim svoj toj travi po kojoj gaziš i po njoj hodaš,
promatram te oblake dok ih osmjesima posjećuješ
i krivo mi je što se u tvom pogledu izvijaju i maze.
Ovo je tek dio jednostavnih misli koje kroz mene teku,
između sna i jave čutim kako ljepotom sladiš svijet
i zamišljam koliko se more trudi uljepšati svoje blago,
što ravnica čini da se suncokreti stalno tebi okreću.
Otvaram svoje srce ptici što na nebu nepomično stoji,
pomičem njen red iz očiju i nudim joj veliku zvijezdu,
pokrivena sjajnim kapima kiše , slijeće u moje obrve,
poklanja mi smisao tankih vidika i svoje srebrno perje.
Kažem naglas, pa što ako čeznem i ne mogu bez tebe,
zar se moraju nad mojom glavom skupljati noć i dan
i zašto šutnjom zlatnog kljuna krijemo prastara znanja,
kad možemo sjediti i mjesečinu sa svijetom podjeliti.
Polako me stavi u kanđe i povede iznad oštrih visoravni,
između njenog tijela i mene prostruje daleki vjetrovi,
mimoišli smo velike gradove i njihova zagađena mjesta,
preletjeli putnike i na kraju stigli usred otoka u vremenu.
Tu smo reče i pusti me da hodam zgusnutim zrakom sna,
sad je i sjena njenog kljuna zatreperila mojim likom,
uhvaćena milinom svih proteklih uzdaha mog drhtanja,
izvadi školjku iz pijeska i bez riječi na zeleni kamen stavi.
U dodiru kamena i školjke skrivena je tajna koju želim znati,
znam, zagrljaj istinske ljepote nije u letu niti dubini mora,
on se čuva tamo gdje se ne skuplja mrak, gdje nema svjedoka,
u zadnjoj niti srca i na izvoru duše , samo u nama samima.
Zal Kopp
Post je objavljen 22.11.2006. u 00:15 sati.