Taktika brodova staroga vijeka
Brodovi staroga vijeka, odnosno toga doba, imali su izrazito loša maritimna svojstva, pa se poradi toga i gotovo tisuću godina plovidba odvijala uz obalu, odnosno uz njezinu blizinu. Plovidba je dakle ograničena na blizinu obale i to još samo danju, pa su noću brodovi bili usidreni uz obalu, a posada je spavala na obali. Sve te narečene značajke tadašnjih mornarica uveliko su utjecale i na razvoj taktike brodova. Tako su ratne flote svoje pohode izvodile uglavnom ljeti kada su vremenske (atmosferske) prilike bile povoljne. Sve operacije i pohodi ratnih floti provode se u blizini obale, bez obzira da li je operacija napadnog ili obrambenog karaktera, a izuzetno je značajna i važna dobra koordinacija i suradnja s kopnenim vojskama koje su u to doba temelj ratovanja i provedbe operacija. Negdje oko 2000. godine p. K. (moguće je možda i prije, ali Athumanunh je zaokružio na okruglu brojku) konačno dolazi do razdvajanja ratnih od trgovačkih i prijevoznih brodova. Ratni brodovi dobivaju novi izgled i potpuno se razlikuju od prijevoznih i trgovačkih brodova. Dok trgovački i prijevozni brodovi zadržavaju zdepasti i kratki oblik, ratni brodovi sve više poprimaju duguljast i vitak oblik. Brojčano govoreći odnos širine i duljine je 1 naprema 3 za prijevozne i trgovačke brodove, a 1 naprema 7 za ratne brodove. Pogon trgovačkih i prijevoznih brodova uglavnom je samo na jedra, a ratni brodovi uz jedra imaju i pogon veslača. Tisućama godina ratni brodovi nemaju palubu i imaju samo jedan red veslača, pa se ti brodovi nazivaju monere, ali onda odjednom Grci grade još veće ratne brodove s dva reda veslača i zatvorenom palubom. Bili su to jači i brži brodovi od monera i nazivaju se dijere. Grci idu još dalje i grade još veće i još snažnije ratne brodove koji imaju tri reda veslača smještenih jedan iznad drugoga i nazivaju se trijere. (Athumanunh će skrenuti pozornost grčka monera slična je rimskoj uniremi, dijera biremi, a trijera triremi) Na palubi dijera i trijera nalazili su se mornari zaduženi za plovidbu, rukovanje jedrom i drugim potrebitim za plovidbu, a zapovijeda im kormilar koji najbolje poznaje more i atmosferske prilike. Nadalje tu su vojnici naoružani mačevima, kopljima i štitovima, njih 30 do 50 u zavisnosti od veličine broda, pa oni ujedno i predstavljaju borbenu snagu ratnoga broda. No, glavno oružje i ono najopasnije kod ratnoga broda toga doba je zapravo dugačak, debeo i snažni šiljak na pramcu broda kojim je trebalo probiti trup protivničkog broda. Dakle, uspjeh u pomorskoj bitci zavisi od brzine i spretnosti manevriranja. To se pokazalo u svim bitkama ondašnjeg doba, a posebice u bitki kod Salamine koju će Athumanunh kasnije i opširnije opisati.
Post je objavljen 21.11.2006. u 21:25 sati.