Noć se razmeće tišinom,
Sjenkama uzdrhtalih grana,
Tamom koju vrisak naših tijela
Jedino moze savladati.
Treptajem oka, mjesecu daješ znak
Kako je suvišan, jer sad imam tebe.
Dozrijevam u tvojim rukama,
Dok svoju nagost pokrivam
Maglenim, lelujavim plaštom.
Vjetar nam ukazuje čast,
Ali ni osvježenje, ni otriježnjenje
Ni ovaj put ne donosi sa sobom.
Ljuljamo se u ritmu treperenja zvijezda,
Odbljeskom nagosti izazivamo mrak.
Ni ovaj magleni plašt, bjelinu puti ne skriva.
Rođena sam ponovo u tvom zagrljaju,
Prve korake hrabrosti si me naučio,
Nektarom ljubavi žeđ si mi gasio,
A strašću me uvijek obilno hranio.
Postojiš da bih postojala,
I da život u sreći ne bude mit.
Da ljubav ne bude misaona imenica,
I da se iskonska želja i postojanje
Otisnu odavde, pa sve do vječnosti.