Marketing
And in the end I know..I wouldn`t change a thing
Eto,svakoj priči jednom dođe kraj...pa tako i ovoj. Nakon dugog promišljanja odlučila sam prestati pisati blog...jednostavno ne nalazim više vremena za puno toga,a kamo li pisanje/uređivanje ovog bloga...jako mi je žao što odlazim jer ovdje sam "upoznala" puno zaista dragih i dobrih osoba koji su mi pomogli u puno toga a da ni sami toga nisu bili svjesni...zato Vam svima zahvaljujem i naravno da ću nastaviti svraćati na vaše blogove te ću pokušati što češće ostaviti pokoji komentar.
ne znam,što napisati..što reći...čitam neke postove od prije godinu,pa i više...i shvatim koliko su se stvari promijenile,koliko sam se ja promijenila...koliko se toga dogodilo,dobrog i lošeg. puno sam tog prošla,i drago mi je što jesam...jer sve je to utjecalo na mene,najviše u dobrom smislu...zato znam da na kraju...ne bih ništa mijenjala. sada samo treba ići dalje,potruditi se da stvari budu još bolje. A ja se nadam da hoće...
Isto želim i Vama,naravno...uvijek iskoristite ono najbolje od najgoreg,i nikad nemojte pokleknuti...i sami to već znate,kasnije ćete biti još snažniji i pouzdaniji u same sebe. A to je ono najvažnije..jer tek onda ćete moći naučiti pouzdati se u druge.
Bit ću milostiva i neću vam više filozofirati,mislim da ste se toga ionako već previše od mene naslušali :)
Ljudofi,sve vas ljubim...želim Vam puno sreće,ljubavi,uspjeha,zdravlja...znate već =)
Eto,za kraj još samo jedna pjesmica...
Put prema ničemu
Sinoć u snu,dok hodala sam stazom koja ne vodi nikamo,
Tražeći svjetlo da iz ove tame me izvede,
U mraku ugledala sam siluetu kako iznad groba stoji.
Zastala sam naglo,preplašena,sama
Bojeći se onog što u daljini me čeka.
No nešto me vuklo naprijed,protiv moje volje,
Tjeralo me da znatiželju zadovoljim i zatomim svoj strah.
Zakoračila sam nečujno,približavajući se tom obrisu mirnoće.
Dolazim joj sve bliže,čujem ju kako diše...
Primam ju za rame...i polako okrenem.
Ja...ja u suzama...ispunjenim krvlju.
Ispunjenim strahom,boli,očajem.
Pada na koljena,ruke pruža prema meni.
Moli me za oprost,moli za snagu...
No ni glas iz nje ne izlazi.
Ona viče,ja ju ne čujem...
Iza nje ugledam grob prekriven crnim ružama...
Grob moje ljubavi.
Padam na koljena,dlanovima lice prekrivam
Dok suze se probijaju kroz drhtave ruke.
Na hladnu zemlju padaju,put u pakao otvaraju.
Silueta u mraku nestaje,u prah se naglo pretvara.
Ostavlja me bez glasa da sa tugom se nosim.
Ja vičem,no nitko me ne čuje...
Ja plačem,no nitko se ne obazire...
Ja više ne dišem,a i dalje svi kraj mene prolaze.
Samo moja sjena iznad mene stoji,iznova se vraća
Tražeći svjetlo da iz tame nas izvede...
I kao uvijek na kraju PoZdRaV Od ImAgInArY GiRl :)
Post je objavljen 21.11.2006. u 14:57 sati.