Marketing
21.11.2006. dio drugi
evo me nazad
sve je ok
skroz ok
nego šta san tila spomenit
da je sad aktualan oni neki vipov forum
i moja škola je glavna u tome
koji idioteti
ali dobro
ja neman život
pa i ja tu i tamo svratin tamo
ali ja ne komentiran toliko
koliko čitan i smijen se
koje gluposti tu pišu
ma baš me briga
ne tiče me se
ali kako je to bolesno sve
pa to je za nevirovat
idioti
neću sad pričat o tome
jer mi to sve skupa ide na živce
...
a ne želin se nervirat
jer ma jednostavno ne želin
...
jučer skoro nismo imali
dva sata
u biti
obiteljsko nismo imali
a imovinsko nismo pola imali
hehehehe
i bilo je ok u školi
odma ćin san došla
vidila san anđu
i obe dvi smo zavarile
sebi samima
kako smo se brukale
po tom forumu
heheheheheheh
da
posli škole smo bili do šufita
ziky, marko, ana, tonči i ja
pa smo posli šufita
ziky i ja bile do duje
po dnevnu dozu seksana
hahahahahaha
zajebajen se
ona je bila vidit luku
a ja nisan tila ić tamo
ali me nagovorila
kao i uvijek
da
i onda sam došla kući
i sila za comp
i ostalo je povijest
....
u evo mi pjesmaaa
jeee
volim ovu pjesmu
...
prošla je kroz moje pjesme strasno
i u svakoj ostavila trag
shvatio sam
al je bilo kasno
da joj nisam drag
godine su ostale za nama
cvjetna polja mladosti sve
ostao sam sam
ostao sam sam
jer nikad više vratiti se neće
nikad više
nije htjela
nije htjela
moje pjesme
moju ljubav
moja djela
nije htjela ruke moje
svoju ljubav
nije dala srce svoje
svaka njena riječ
još uvijek boli
iako već dugo nije tu
srce još ne prestaje da voli
da voli nju...
hahahaha
kad se samo sitin...
hahahaa
...
-idemo, nema smisla više čekat, neće doć i užasno je ladno, ajde –rekao je Matija nervozno
Ona se nije micala, nastavila je sjediti na hladnim skalama
-smrznit ćemo se, ajde –nagovarao ju je on i dalje
Ali ona ga nije slušala... Slušala je samo muziku koju je starac prozivodio na klaviru u obližnjem kafiću. Muzika se podudarala s vjetrom koji im je nosio kose i tjerao hladnoću u kosti.
Malo po malo su navirala sjećanja, sjećanja na ovu istu melodiju koja je svirala sve one dane koje je provela sjedeći na istom mjestu, na istim skalama, ali s drugom osobom i bez ovog osjećaja samoće koji sada osjeća.
Bez ove nostalgije za nekim davno izgubljenim danima, za davno nestalim toplim ljetnim večerima okićenim smjehom i ljubavlju.
Sve što je od tih dana ostalo je hladna stepenica, vjetar i istrošena muzika već umornog starca.
...
Tako je blaženo izgledao, njihao se u blagom ritmu pjesme i pomicao usnama pjevajući je.
Zatim je došao taj stih. Najdraži stih te pjesme... Vjerujem da nije znao koliko volim tu pjesmu, također vjerujem i da nije znao da mi je to najdraži stih, ali isto me je pogledao u oči i otpjevao mi... i usnama je složio najljepšu riječ...volim te...Nasmijala sam mu se, ali mu nisam uzvratila... nisam mu rekla da i ja volim njega. Niti jedan put. I ne mislim na samo tu večer, nego cijelo vrijeme koje smo proveli skupa mu nisam rekla da ga volim. Ne znam zašto. Voljela sam ga. Jesam. I još ga volim, ali mu nikad nisam to rekla.
...
I tada su se sve riječi izgubile u noći...Na pozornicu je u svom svom glamuroznom sjaju nastupila tišina. Jer riječi nisu bile potrebne, one su te koje bi uvijek sve pokvarile, tada smo napokon shvatili da nam ne trebaju. I pogledali smo se u oči... To je bio jedan od rijetkih trenutaka kad sam ga gledala u oči. Nisam mogla, možda zbog straha da ne vidim svoj odraz u njima, ali te večeri sam ga vidjela, bez obzira na to što se događalo sljedećih dana, tjedana i mjeseci, te večeri sam ga pogledala u oči i vidjela sebe...vidjela nas. Zatim je slijedio poljubac.
...
ova tri djela nemaju veze jedni s drugim
ali ja sam ka počela pisat neku priču
i sad napisala san trinajst
nepovezanih djelova
i to ću nekako ukomponirat u jedan.
a sad idem
moran u školu
i ugasit ovi
jebeni depresivni cd
jer stvari će bit u redu
ne znam kako
ne znam ni kad
ali bit će
jer će se uvik nać
tu neko
ko će popravit stvari
ako ne ričima
barem sam osmjehom
Post je objavljen 21.11.2006. u 11:53 sati.