prvi novi dan
zivim u dva grada, fakticki, ne metaforicki.
jedan me neprestano podsjeca na hipnoticku privlacnost naginjanja iznad ponora.
drugi baca u apatiju.
moja zelja se ne skriva iza rijeci, zivi kroz djela. podsjeca na opipljivi smrad oba grada. gleda u oci, bez treptanja. smedja materija sa sivim pogledom na svijet. onaj trenutak izmedju povlacenja i izdahnutog dima.
trebali bi je bojati u sivo.
zivim u dva grada. jedan smiruje, drugi iscrpljuje. stvara prazninu koju je potrebno popuniti. u prvom gradu vrijeme ne postoji, u drugome se osvecuje.
u prvom se jos uvjek mogu vidjeti zvijezde i ulice su puste kad setas nocu. drugi zagadjuje svjetlom.
nebo drugoga grada je narancasti pokrivac od dima i magle, neprestani 24 satni dan.
repriza.
jer nastanjujem tijelo koje nestaje, pretvara se u staklo, prijeti da ce se slomiti.
sita sam dodira virtualnih likova, masta trazi promjenu, opipljivo.
zar nije sve na svijetu svedivo na geometrijske forme? virtualan, bezopasan je taj moj svijet.
saturirane ideje prodiru kroz tijelo od pijeska i vode.
uskoro me nitko vise nece vidjeti.
jer nastanjujem tijelo koje blijedi. na stubistima, tramvajima, sirokim ulicama, prostranim dvoranama.
staklene glasnice ne pricaju. staklene oci prelamaju svjetlost. (koje su boje stvari obavijene mrakom? ne mogu se sjetiti.)
stakleni prsti paraju kozu do kosti.
ostavajajuci tek bezopasnu bol (u pokusaju).
Post je objavljen 21.11.2006. u 09:11 sati.