...nisam jako dugo pisala..i sad se osjećam kao malo dijete koje ne zna što bi...
...Gibonni u pozadini...dobar početak...
..pokušavam se vratiti u normalu...nakon dobro obavljenog obiteljskog posla, vraćam se svojim obavezama i samoj sebi..imam puno zaostataka koje samo ja vidim-što je dobro..
...osjećam se dobro, vraćam svoj mir..iako se događaju uvijek neke baš glupave stvari...
...radujem se životu, i uživam u njemu...koliko god mogu...
..pronađe čovjek polako s vremenom odgovore na neka pitanja, neka ostanu nerješena, još uvijek u Božjem dlanu, i to mi daje sigurnost da bez obzira na sve-On ima rješenje i bit će sve dobro..kada mi je teško samo mu kažem- Budi volja Tvoja..i On zna zašto sve tako mora biti i tako jest..tu razum prestaje.
...prije petnaest godina ja sam imala šest i pol godina, trebala sam krenuti u školu, brat u drugi razred, a mi smo sjedili u našem podrumu, imali smo crno bijelog slatkog psa i nekoliko susjeda koji su s nama provodili ratne dane..nismo htjeli nikuda ići iz Osijeka..mama je morala ići raditi u bolnicu, tata je išao u svoju tvornicu prelazeći 25km svaki dan...koliko su puta samo mogli poginuti vozeći se na posao..Bog ih je sačuvao...znalo se dogoditi da nisam znala hoću li ih uopće više vidjeti..znali su mi reći kako mama ne može doći kući s posla-vojarna je bila preko puta..bila sam dijete nisam sve mogla razumjeti,ali pamtim zvuk sirene i sjećam se kada je granata pogodila susjedovu kuću pa nam je u kuhinji od šrapnela stradao frižider a ja sam ga oblijepila sličicama one Šnikeriki dječje pošte ili kako se već zvala.. kada smo bili kod bake i djede u podrumu onda smo igrali šah i kartali se...baka se nikada nije bojala..ili nam je samo to vješto skrivala..nakon što je Vukovar stradao, tjedan dana poslije išli smo posljednjim autobusom s djecom za Poreč. brat mi se odmah tamo razbolio i ja sam cijelo vrijeme bila sama..krenula sam u školu i nije mi uopće bilo zanimljivo,samo sam mislila na roditelje,baku,djeda i psa.plakala sam svake noći ispod deke ali nikada to nisam nikome rekla..nakon nepuna dva tjedna kada je mama došla u posjete mi smo se vratili s njom..u kući na selu bila je vojska, dobila je 2 granate, nakon što je vojska otišla neki ljudi su sve pokrali što je bilo u njoj, ili je to bilo prije, ne znam točno..i sve što su godinama mama i tata ulagali u nju je za jedan dan nestalo..a ni kune nisu za to dobile..rat je samo donio ljudima ožiljke, nisu toliko bitne oni materijalni, s vremenom se dosta toga izgradilo i vratilo u normalu..no oni ožiljci na srcu su ostali...i sve te godine su otišle u nepovrat..
....fale mi neki ljudi za koje sam prije nekoliko godina mislila da će biti uvijek tu..al je očito malo toga zauvijek..promijenilo ih je i vrijeme i ljudi koji su oko njih..promijenila sam se i ja..opreznija sam i promišljenija...za neke ljude postoji sada zid za koji im treba dobar način da ga razbiju ili pamtnije zaobiđu..ako im je uopće stalo...al zanimljivo je da srce bez obzira na sve na neki doista čudan način i dalje voli...
..ja kažem da vrijeme sve pokaže..i pokazalo se x puta da je to točno.
..između ostalog povrijedila me jedna meni jako bliska prijateljica...i pogledala sam situaciju iz mnogih kuteva i jednostavno vidim da nisam pretjerala kada sam uzela time out jer nemam snage ni energije samo tako nastaviti kao da ništa nije bilo..situacija je bila stvarno smiješna, (oni koji znaju o čemu je riječ kažu da sam i preblaga) ali ja znam da je bilo dosta popratnih okolnosti koje su bile one zadnje kapi...ali to nije pokvarilo kraj proslave rođendana meni jako jako jako jako važne osobe u životu-mog brata!i to će se pamtiti!
u zadnje vrijeme moje društvo baš uživa kad izađemo van subotom, sve nam je bolje i bolje..
..i svaki dan ima nekoliko sitnica zbog kojih i sad imam osmijeh na licu..i to je pokretačka snaga-ljudi koji su tu i koji znaju kako dišem, i Bog koji nam svima daje da ujutro opet uzmemo ono najbolje što nam je na raspolaganju..
e sad tko je sve ovo pročitao-svaka mu čast, i nek se obavezno javi;)
Post je objavljen 20.11.2006. u 21:36 sati.