Pregled posta

Can´t keep going under...

Ljubav... Što je to ljubav? Postoji li to uopće? Da li je to samo iluzija uzrokovana prejakim osjećajima? Da li je to opsesija za nekim? Da li se ljubav može opisati riječima? Da li su ljubav samo djela? Što zapravo možemo očekivati od ljubavi?...

To su uglavnom pitanja koja si ja sama znam postavit kad nemam pametnijeg posla... Tada sjednem i razmišljam... Postoji li? Sama sebi odgovorim da postoji... nekad je postojala... S njim... Ali trajalo je kratko... Znate kak se veli – sve što je ljepo, kratko traje.... Zašto? Ne znam... Znam da sam sama sebe razočarala, spustila se tako nisko te bila s onim ko mi je bio zabranjen... Sama sebi sam govorila ne smiješ se zaljubiti u njega, ne smiješ ga voljeti, on nije za tebe... No tek kad nekoga izgubite, tada shvatite ustvari kolko vam je stalo do te osobe...Kolko vam je važno da je ta osoba uz vas, ovdje... Ali kad to shvatite u večini slučajeva je prekasno... Tako je bilo i kod mene... Sjećam se... prohodali smo, nije mi baš bilo nešto... a ni njemu... ali svaki dan tolko laži, tolko glupih izraza, tolko praznih riječi je padalo s moje i s njegove strane... Ništa istinito... Da, učinila sam najveću pogrešku u svom životu – zavoljela sam ga, unatoč njegovim manama, unatoč tome što sam znala da je to sve samo laž... znala sam da laže kad je reko da me voli... sad se tome smijem... kako sam glupa bila... no prekinula se farsa... Napokon slobodna od svega! Napokon mogu radit sve što hoću, nitko me ne gleda, ne moram pazit da nekog ne povrijedim... Zar napokon? Ne, to je bila samo maska koja je bila prisutna nekih mjesec – dva... Tada sam shvatila da mi nije svejedno... Tada sam shvatila da ga volim više no ikada... prekasno... sve je izgubljeno bilo... Svaki dan sam samu sebe pitala što je pošlo po zlu? Jesam li ja kriva za to? Jesam li nešto krivo rekla, napravila...?
... možda to objašnjava situaciju... prolazili su dani, tjedni, mjeseci... nitko nije zano da ga volim još... Napokon sam priznala... i sebi i drugima, da volim ga... borila sam se s tim mjesecima! Izjedalo me iznutra sve to, nekad sam bila na rubu suza, došlo mi je da vrištim... Pustila sam mjuzu – neku baladu, izbacila to iz sebe... bilo mi je lakše... Tako je to mjesecima trajalo... Pitala sam se zašto me nije volio?... Bar se pravio da me voli, pretvarao se... glumio je... ....

No napokon, prošla je cijela godina, došlo je vrijeme da se pomirim s činjenicom da nema smisla mučit samu sebe s tim... Što je bilo bilo je... Moram krenut dalje... okrenuti novu stranicu, počet novi dio života, ovaj put – bez njega... Moram uspjet kako god teško bilo...
Uspjela sam! Makar se tu i tamo sjetim tih trenutaka koje smo dijelili... Ljepa uspomena... Samo to je ostalo od nas, ništa više... Nakon pto sam prestala vjerovat u ljubav... Dogodilo se nešto što nisam očekivala, bar ne tak brzo – zaljubila sam se u jednog super dečka... Ali ipak mi smo samo prijatelji... znam da ne može tu biti ništa... no trebam li se nadati? Ili da ipak budemo prijatelji? Ne znam, vrijeme će pokazati svoje... sad ću pustiti neka stvari krenu svojim tokom... Možda bude nešto... Jer dečko je stvarno dobar, onak istinski... i sad je tu dilema – biti s njim i izgubiti prijatelja, ili pak ostati s njim prijateljica ovak kakva sam bila?... Stvarno ne znam... Kao što rekoh – vrijeme će pokazati... Ali uvijek mogu bar sanjati... Jer to je ono što nam nitko ne može uskratiti -
usudite se sanjati!...
Bojim se da ću opet biti - zaboravljena...ali imam poruku za samu sebe, a i za vas koji čitate ovaj post....
- nemojte odustati, ostanite jaki... čak i onda kad se vama to čini nemoguće!

Najgore mi je to što sada osjećam neku bol.... ne znam zašto... posljednjih dana sam sva ne znam, ne mogu se opisati... zbunjena sam... ... nadam se da će me proć ubrzo...

I još nešto don´t keep


To bi bilo sve..... over and out! Pozdrav od Imaginarne...



Post je objavljen 20.11.2006. u 20:55 sati.