Naš prvi radio je imao magično zeleno oko koje je blinkalo kad smo potrefili točnu frekvenciju neke stanice. Što još uvijek nije značilo da smo tu stanicu mogli i čuti. Svjetlucavo oko je samo značilo da smo kotačić za traženje stanica nariktali najbolje što se moglo. Ispod pruge po kojoj se micao kursor (kursor!?) kad se vrtio onaj kotačić bio je popis radio stanica koje je naš aparat obećavao: London, Berlin, Tirana, Rome, Bucarest ...
Još uvijek pamtim kako bi moj ujak oko 11 navečer u svečanom raspoloženju i napetom iščekivanju tražio Radio Louxembourg. Ponekad sam i ja smio ostati budan. Dobro se sjećam njegovog beskrajnog strpljenja u namještanju kotačića. Najčešće uzalud. Kotačić je ignorirao minuciozne potiske, a kad bi se pokrenuo, skočio bi za najmanje 2 MHz. (Puno kasnije, kad sam rastavio jedan radio, shvatio sam da je cijeli mehanizam bio spojen jednom debelom gumicom, puno debljom od onih kojima je moja baka stezala celofan na teglicama s pekmezom.) I još, plus toga, ovisili smo o meteo-uvjetima. Tako da smo najčešće od Radio Louxembourga čuli samo nepodnošljivo krčenje. Ali i danas pamtim pjesmu koju sam prvu čuo na R.L.
Beatlesi: Obladi, oblada.
Kasnije, kad sam malo narastao, radio mi je služio samo nedjeljom popodne kad sam strastveno slušao emisiju Sport-muzika-sport. Uključenje iz Maksimira i sa stadiona "pokraj stare plinare" (i rodilišta!), s Grbavice, Karaburme i Ljudskog vrta. (Ljudski vrt me uvijek zbunjivao; znao sam da u Zagrebu zoološki, kaj je sad taj Ljudski ...) Moji prijatelji nedjeljom popodne su bili Ivo Tomić i Edo Pezzi, Lado Jakše i Marjan Rauš i zlosretni Maksimović, Tomislav Ivić i Miljan Miljanić (argh), Slaviša Žungul i Franjo Vladić plus zlosretni Jusuf Hatunić.
S vremenom, i to me prošlo. Došle su 80-te, a naši radio-programi su onda bili uzbudljivi kao Narodne novine i Sudoku puzzle.
Deus ex machina se zvao Radio 101. I odmah sam znao da opet volim radio. Opet smo navečer okretali šugavu antenu i još jadniji kotačić da dobijemo signal. Opet smo prepričavali ono što je jučer bilo na radiju i pazili da ne propustimo omiljene emisije. Poznajem ljude koji su snimali pojedine emisije i kazete slali prijateljima izvan Zagreba da čuju novu muziku i Zločestu djecu. Meni je najluđe bilo da sam postao ovisnik o reklamama i vijestima - ako ste ikad slušali radio prije nastanka stojedinice, znate na što mislim. (Bilo bi zgodno danas čuti neke radijske vijesti i reklame iz 70-tih.) Petkom na večer je išla GostIOna: Ogresta je ležerno pričala s Nikom Nakićem ili Reljom Bašićem, Kniewald je puštao muziku - učenje petkom je tada bilo lagan posao. Pa su polako teme postajale sve teže jer takvo je vrijeme dolazilo. Jel se sjećate Hloverke i emisije Krezubi trozubac: Zagreb-Ljubljana-Beograd (nešto kao 3 srca junačka)? Onda je došlo vrijeme Week Reporta, ja mislim, uz kviz Ciguli miguli, najbolje emisije koja je emitirana na stojedinici.
Kroz sve to vrijeme je 101 bio baš kako treba: brz, pametan, zabavan i naš.
A onda se desilo ono. Drhtavi glas Zinke Bardić u eteru i 10 kleinen Jaegermeister i Dinamo ja volim cijeli dan u programu. Niti jednog momenta se nisam brinuo za ishod - mislim da svi koji su dan prije Trga bili na Cvjetnom placu imaju isti osjećaj. Ostatak je urbana legenda i meni jedan od najdražih događaja u kojima sam sudjelovao.
Evo nas sutra 10 godina poslije. Sutra je fešta i svečanost i koncert.
Neću ići. I inače mislim da je to malo onako ... Ali, nije zbog toga. Za današnju stojedinicu se ne bih vezao. Možda bih bio na demonstracijama, no ovog puta zbog načela, ne zbog srca.
Danas je 101 uhodan posao koji meni ne znači ništa. Reklame su konfekcijske, a vijesti isto. A što bi čovjek rekao za trijumfalnu Uj-fuj spiku subotom? No sve to bi još nekako, ajde, da ekipa nije postala tako arogantna i samodopadna. Ako ste nedavno čuli koji Kniewaldow One man ili Zrinkinu reakciju kad se javi slušatelj, ma kako pristojan bio, koji drukčije misli, opet znate na što mislim. Ah, Zrile-The-Magic ...
Svi starimo. Ali, nije to. Problem je u tome kao starimo, osobito ako ispadne jedan od (ili kombinacija) sljedećih načina:
(a) living-legend-style,
(b) per-media-ad-diplomacy-style,
(c) Dorian-Gray-style,
(d) demokracija-na-moj-način-style.
I tako. Vi odite na koncert. Ja ću ostati doma.
Na programu ništa za mene. Samo reklame i dileme.
Post je objavljen 20.11.2006. u 16:06 sati.