Kaže se da se na vlastitom iskustvu najbolje uči. Postoji, međutim, u čovjeku jaka potreba da zanemari svoje iskustvo i iz njega ne izvuće nikakve pouke.
Uistinu, znamo tek ono što smo probali i iskusili, tek ono što smo doživjeli, tek ono kroz što smo prošli. Tek takvo znanje postaje dio nas. Ne tek vanjski, manje-više neobvezni dodatak.
Međutim, protivno svakom iskustvu, mnogi od nas bespomoćno srljaju u uvijek iste pogreške, uvijek iste promašaje, upadaju u iste nevolje. Nije ovdje riječ o pomanjkanju inteligencije, već o snažnom emocionalnom otporu.
Ulažemo ogroman napor da zaboravimo, potisnemo, izbrišemo iskustvo kroz koje prolazimo i koje bi nas mnogo čemu moglo poučiti kada bi mu se otvorili. Zatvaramo se prema iskustvu, jer nas plaši kao ona ograničavajuća stvarnost koja se ruga našim mislima i ogromnim nadama koje u njih polažemo.
Stvarnost odbacujemo žurno, usplahireno. Samozavaravanja se, međutim, držimo grčevito. S njim se osjećamo sigurnijim, što je varka koja nas skupo košta.
Svoja iskustva odbacujemo, jer nas uporno podsjećaju da se svijet razlikuje od naših zamisli i da smo i mi sami nešto drugo od onoga što bismo htjeli biti. Opominju nas da stvarnost ide nekim svojim tokom, ne pokoravajući se našim zahtjevima, očekivanjima i željama.
A upravo to ne želimo znati. Zato uvijek kao da smo zatečeni kada nas strese ono što nas je moralo snaći i što nam se, uostalom, događalo puno puta do sada.
Odbacivanje iskustva čini da se osjećamo izgubljeni i da se nikako ne možemo snaći. Najvažniji je uzrok ponovljenih neuspjeha, koji pak slabe naše samopouzdanje. Sprječava naš razvoj, koji je nemoguć bez učenja zasnovanog na duboko proživljenom iskustvu.
-Josip-
Post je objavljen 20.11.2006. u 16:46 sati.