Konačno je sretna....ni sama nezna zašto ali osjeća nešto, nešto zbunjujuće, nešto što ju ispunjava radošću i euforijom. Dugo se ovako nije osjećala....vozi se tramvajem punim ljudi...no nije ih svjesna....za nju oni ne postoje...u očima joj se vidi život i sreća....puna je energije najrađe bi pjevala iz sveg glasa: "I'll travel to the moon and back, if you'd be, if you'd be my baby"
dolazi u školu sva nasmijana....ništa ju nemre zbedirat....
....zatim odlazi s njim van...napokon su se dogovorili....konačno su zajedno...nakon svega što im se desilo..uspjeli su prevladati sve spletke i sve sranja koja su im drugi priredili...
...šeću se zajedno...svi ih gledaju i osjećaju neku lagani zavist jer su tako sretni...drže se ruku pod rukom...tako slatki, zagrljeni, sami na svijetu..nije ih briga za druge..kao da su sami na svijetu...počinje padati snijeg...a oni sami u noći....lampa baca narančasto svijetlo na njih...staju....on ju zagrli kao nikada u životu...tako nježno a opet tako snažno..ona se osjeća tako sigurno i voljeno...napokon...pogledaju se duboko u oči...približe se...i....utonu u doboki romantični poljubac....poljubac koji ruši sve riječi svijeta...
Post je objavljen 20.11.2006. u 14:52 sati.