Nedjelja i odmor. Dvije stvari koje nekako uvijek idu ruka pod ruku. Iako je napokon danas prestalo kišiti, pojačao je vjetar pa je vani još hladnije nego prethodnih dana. Ostati malo duže u krevetu i potom ubiti vrijeme na internetu u hostelskom restoran-baru čini mi se najmudrijom opcijom. Na toplom je najsigurnije. Posebice zato jer me počinje ponovno mučiti grlo pa je najbolje ne igrati se. Izlazim tek nakratko ne bih li se nahranio u McDonaldsu. Znam, nije zdravo, ali ovdje u Kini je McDonalds najbliži domaćoj kuhinji. S onom kineskom zadnjih dana imam dosta problema – probavnih, naravno.
Kratko i jasno – Z22. Naziv je to mog večerašnjeg vlaka koji će me iz Šangaja za 12 sati prevesti u glavni grad Kine, Peking. Idemo na sjever. Ovako bi se mogla nazvati današnja epizoda moje azijske pustolovine. Točno 1460km me dijeli između Šangaja i Pekinga. Kineski vlakovi nemaju imaginativna imena poput naših vlakova. Ovdje nema Drave, Marjan Expresa ili Mimare. Svaki vlak ima samo svoje slovo i brojku za identifikaciju: npr. Z22 večeras ili K49 iz Guangzhoua za Šangaj.
Vlak ponovno polazi točno na vrijeme – 19:07. U minutu. Večeras nisam uzeo krevet u spavaonici već mekano sjedalo (283 yuana) u vagonu koji u unutrašnjosti liči na super moderan avion. Nešto slično našem nagibnom vlaku kojim se Hrvatske željeznice hvale na sav glas. Ovdje u Kini ih već imaju godinama i to nekoliko njih. Z22 je ekspresni vlak i ne staje niti na jednoj stanici između Šangaja i Pekinga. Vrijeme kratim čitanjem Palinove knjige i pogledom kroz prozor u mrak. Njega na trenutke jedino paraju noćna svjetla gradova kroz koje prolazimo, a otprilike dva i pol sata od polaska iz Šangaja prelazimo i preko moćne rijeke Yangtze koja se nedaleko Šangaja ulijeva u more. U mraku se rijeka jedva primjećuje: nekoliko signalnih svjetiljaka i brodice uz obalu koje čekaju zoru kako bi nastavile svoj put. Rijeka je široka, po procjeni mora imati nekoliko stotina metara širine, i radujem se krstarenju po njoj za otprilike dva tjedna.
Iako sam umoran, ne mogu spavati. I dalje čitam knjigu i slušam glazbu na MP3 playeru. I uživam u vožnji koja je doista udobna. Zavoji se jedva osjete. Tek oko tri sata ujutro napokon sklapam oči. Ali upravo tada počinje ranojutarnja predstava. U mom vagonu je majka s malim djetetom, a ono u tri ujutro počinje drečati iz petnih žila. Majka ga pokušava stišati, ali ne uspjeva. Malo tko nastavlja spavati.
Post je objavljen 26.10.2006. u 16:53 sati.