ili zasto je sic bio tamo gdje je bio...
zazvonio je telefon
"na prakingu sam..."
izasao sam i bas je tako bilo...
umjesto velikog tu je bio mali auto..
prava gradska jurilica
sjedam , razmjenjujemo osmjehe
pruza mi ruku... ja pruzam obraz...
lagani dodir usana ...
"hej a da ja to malo slozim.." kazem
i pokazujem na svoja koljena koja su naslonjena na instrument plocu
"evo samo malo..." kaze i rukom trazi polugu ispod mog sjedala
"i onda jos malo..." kaze i prelazi rukom preko mene do druge strane sjedala...
osjecam lagani miris njezine kose i zatvram oci
naglo smo ostajem bez potpore i zavaljujem se
"ups.. sorry.. malo si tezi no sot sma mislila..."
"ma nema veze..." kazem ja dok se pokusavam orjenirati gdje sam i kako gledati vani...
"onda super.. idemo? "
"moze..."
krecemo i vozimo se.."moramo li jos nekog pokupiti?"
"ne zasto? pa koliko ja znam... putujemo u brda a ne u dolinu.."
"ma suti..." kaze i osmjeh joj zatitra na usnama
"ok... " misli mi lete glavom brzinom munja
dolazimo do vrha jednog brda...
auto se sparkirva na jednom vidikovcu...
u mislima mi onda..
'ajde bar ce mi zadnji pogled biti predivan...'
"i stvarno je prekrasan pogled..." rekoh i okrenuh se prema njoj...
ona je sutk egledala na svjetla ispod i jos uvjek stiskala volan..
"hej ako ces me dovrsit tu onda blje odmah.. ne volim kad me se drzi u neizvjesnosti.."
poceo sma se smijati...
i ona se pocela lagano smijati..
"ne smijem pustiti volan, a i ... zar ti nebi trebao sutit?"
"pa trebao bi...al ja bih na lakat progovorio..."
prasnuli smo u smijeh....
"evo kave," rece i odnekud se u njezinim rukama stvori termosica...
"pa nisam mislio na tkavu kavu.."
"polako... "
ona se okrenula prema meni sa osmijehom i otkopcala pojas...
"zar nisam rekla da sutis.." i stavila prst na moje usne...
uskoro su i usne slijedile primjer prsta...
i ona se preselila skroz na moj sic...
lagano, brzo, stidljivo , grabezljivo, njezno, jako....
poljupcima smo vodili rat....
nestalo je i moje veste i njezine...
njezina koza , meka kao najfiniji barsun
klizila je po mojoj lagano i njezno...
moje usne su se napajale slankastim znojem sa njezinih bedara...
krik se zaustavljao na njezinim usnama, komadan bisernim zubima
ostavljajuci samo uzdahe koje su isprekidano dolazili....
u skoro potpunoj tisini
dok je do nas dopirala samo svjetlost dalekih zvijezda
i do mene malo blizih bljesaka njezinih ociju
koje su se pojavljivale ispod dugih obrva
dok je polako otvorala oci i ljubila dalje....
"hej necemo li zakasniti?"
"zaksnili smo mi vec odavno..." rekla je...
nevoljko sam se odvojio od nje ...
vozili smo se... nazad.. u civilizaciju... u negiranje..
sparkirali smo se..
izasli vani..
oprzno je sa moje veste uzela svoju kosu..
"da me ne ureknes..." namsijala se... "da te onda cielog zivota sanjam..."
"ma neces..."
"a gdje je tvoja jakna?"
"tek sad si primjetila???"
"pa ondame nije interesirala... sad bih te zagrlila...da se zgrijes..."
"ma bolje nemoj..." rekoh
"joj dodji vidjeti ove cipele.." rekoh i krenuh prema jednom izlogu ...
krenula je zamnom...
"koje cipele?" rekla je pogledavsi u izlog prepun cokolada...
"ovih.." i ukradoh jos jedan poljubac...
"blesoooo.." nasmijala se...
"da li nas cekaju? " razmisljala je na glas
zvonio je mobitel... "ma da gledas nas?? i sto vidis?"
cuo sma je kako prica i smije se...
od onda smo se samo po neki put pogledali i urotnicki nasmijali...
disklejmer
napisao bih vjerodostojnije,
ali stari se , a druga protagonistica kafe nije htjela ucestvovati ;-)))))
Post je objavljen 20.11.2006. u 14:43 sati.