Poslala mi je jučer mail s nekim linkom. Neka pogledam, ako uhvatim vrijeme za rep, napisala je. Sjetila sam se toga tek prije neki tren i otišla provjeriti zašto mi je poslala baš tu adresu i zašto je pomislila da će me upravo tamo nešto zanimati. Već kod druge rečenice shvatila sam. Taj tekst me samo podsjetio na neka davna vremena i na neke misli koje više ne prizivam jer je život želio drugačije…
Sjećam se u magli tog nekog prvog susreta. Brat me vodio sa sobom. Mislim da tome ima već podosta godina. Mora da je u mojoj glavi nešto proradilo kad se sjećam takve sitnice. Ne mogu se sjetiti u kojem stanu je to bilo, u kojem kvartu, ali se dobro sjećam jednog zavoja koji je vodio u tom smjeru. Baš taj zavoj mi se pojavio nekoliko puta pred očima u ovih nekoliko godina, ničime izazvan niti pozvan, samo sam ga vidjela, iako nisam znala razlog zbog čega mislim o takvoj banalnoj stvari.
Vrijeme je prolazilo i susrela sam se s njegovim likom u nekoliko navrata. Nikada nisam pomišljala nešto nedostižno ili da sam zgrabila sanjarsku notu. Ne, svidio mi se i to je bilo više-manje to. Zapravo, voljela sam ga promatrati. Njegovi pokreti rukom, način na koji podiže naočale, prsti na usnama kada nešto priča i stane na tren da bi razmislio, previjanje u struku kada stoji, a izvalio je nešto smiješno. Njegov hod je uvijek bio uspravan, prsa prema naprijed, visok muškarac, savršen hod, dobra stražnja strana. On je možda prvi i zadnji muškarac u kojeg sam ciljano gledala i za kojeg sam pomislila: kako ima dobro dupe!
Netko tko ga ne poznaje pomislio bi samo kako je pomalo u fazi „tko sam-što sam“, kako je njegov gard nedoličan, a ja sam opet mislila kako na sve to ima pravo. Njemu je to stajalo, bez toga on ne bi bio on, on zapravo ništa nije želio reći. No, znam, volio je biti primijećen. Volio je biti frajer (na kraju krajeva to si je mogao i dopustiti). Naravno, ja nikada nisam shvatila zašto je to toliko važno?! Ja nikada nisam voljela frajere. Meni su frajeri išli na živce. No, očito samo oni koji su mislili da su upravo to!
Možda su me najviše nasmijavale njegove filozofije! On je uvijek, ali uvijek, na sve imao odgovor! Analiza koliko ima od zgrade do stadiona mogla bi trajati satima. Kod njega je to moglo biti mjerljivo u minutama, koracima ili pak parkiranima autima. Dok su drugi već umirali od smijeha ja sam zadivljeno gledala u njega i mislila: ma dokle ćeš izdržati, čovječe??? Gdje je tebi kraj?!
Samo jednom u životu sam ga ciljano gledala u oči i odlučila samo jednom uspjeti zadržati pogled. Od svih sitnica u životu koje je pamtio i primjećivao, ovu nije primijetio. Možda sam naivno samoj sebi poželjela slagati da je taj pogled važan i da će ga pročitati. Nije to učinio. Zaboravio je da mi je čestitao rođendan, ali je zapamtio da nisam istoga trena otišla…
Čovjek se zapita gdje je zalutao i kuda je skrenuo, a da pritom nije nekoga uspio susresti?
…život je ipak možda želio drugačije…
Post je objavljen 20.11.2006. u 14:31 sati.