Marketing
"Kad nešto odista želiš, onda se i sav Svijet uroti da to i ostvariš."
Kad sam prvi put počela čitati Coelhovog “Alkemičara”, bila sam toliko oduševljena i zanesena da sam sama sebi rekla kako ću zapisivati sve rečenice koje mi se posebno svide, koje bi mi mogle koristiti u životu, ali onda sam shvatila da bih time samo gubila vrijeme jer je takva svaka rečenica u “Alkemičaru”. Ipak sam izvukla neke glavne stvari, ali mislim da je to knjiga koja se jednostavno mora pročitati više puta kako bi se shvatio sav njezin smisao. Možda se čak mora pročitati u različitim fazama našeg života jer će nam svaki put otkriti neke nove stvari koje zapravo već znamo, ali zaboravimo da ih znamo i imamo u sebi. Nešto nas na to mora podsjetiti.
Alkemičar uzme knjigu koju je donio netko iz karavane. Bila je bez naslovne stranice, no uspije joj utvrditi autora. Oscar Wilde. Dok ju je listao, naiđe na pripovijetku o Narcisu.
Alkemičar je poznavao predaju o Narcisu, lijepu mladiću koji je svakoga dana u jezeru promatrao svoju vlastitu ljepotu. Bio je toliko očaran samim sobom daje jednoga dana upao u jezero i utopio se. Tamo gdje je pao, narastao je cvijet koji su prozvali narcisom ili sunovratom.
No Oscar Wilde nije tako završio priču.
On je pripovijedao kako su, kad je Narcis umro, došle oreade, gorske nimfe, i vidjele da se, iz slatkovodna jezera, jezero pretvorilo u vrč slanih suza.
- Zašto plačeš? - upitaše oreade.
- Oplakujem Narcisa - reče jezero.
- Ah, ne čudi nas da plačeš za Narcisom - nastaviše one. - Na koncu konca, premda smo sve mi neprestance za njim trčale šumom, jedino si ti imalo priliku iz blizine promatrati njegovu ljepotu.
- A Narcis je bio lijep? - upita jezero.
- Tko bi to bolje od tebe mogao znati? - odgovoriše oreade, iznenađene. - Na koncu konca, na tvojim se obalama on svakoga dana ogledao.
Jezero načas zanijemi. Naposljetku reče:
- Oplakujem Narcisa, no nisam nikad primijetio da je Narcis bio lijep.
"Plačem za Narcisom jer sam uvijek ", kad bi se on nagnuo nad mojim obalama, mogao vidjeti kako se, u dubini njegovih očiju, ogleda moja vlastita ljepota."
"Lijepe li pripovijetke", reče Alkemičar.
Ono o čemu već dugo razmišljam je još jedna važna komponenta ovog romana – jezik znamenja.
"…Moraš slijediti znamenja. Bog je u svijetu zapisao put koji svaki čovjek mora slijediti. Valja samo čitati što je zapisao tebi."
Vjerujem da to ima nekakve veze i sigurna sam da svakodnevno kraj nas prolazi hrpa znamenja koja nam rasvjetljava neke nedoumice, daje odgovore na hrpu naših pitanja i miče upitnike iznad naših glava, no znamo li mi prepoznati te znakove? Sigurna sam da su toliko puta prošli kraj nas, okrznuli nas, možda nam čak i na nogu stali, ali mi ih nismo znali prepoznati, a možda su nas još i više zbunili. Pa kako to onda riješiti, kako pročitati znakove koji su zapisani baš za nas? Ako ih propustimo, često kažemo da nije važno, jer ako se nešto treba dogoditi, onda će za to postojati sigurno još jedna prilika. Je li zapravo tako? Možda jest, a možda i nije. Možda svakodnevno puštamo da sreća prolazi kraj nas, a mi ju ne uhvatimo?
Koja je najveća laž na svijetu? - iznenadi se mladić.- To je laž da u određenom trenutku postojanja izgubimo vlast nad svojim životom i da njime onda počne upravljati sudbina. To je najveća laž na svijetu.
Više ni sama ne znam vjerujem li u sudbinu. Sigurna sam da svi mi samo oblikujemo svoj život i određujemo što će se i kako dogoditi, ali činjenica je da je jednostavno nemoguće isplanirati sve – uvijek postoje neke nepredviđene stvari koje se događaju, a možda su baš te nepredviđene stvari znakovi koje moramo pročitati. No s druge strane, ipak mislim da ne upravljamo baš svime sami. Vjerujem da postoji nešto zapisano za nas, nešto što nam je namjenjeno, nešto što će se prije ili kasnije dogoditi, samo mi to moramo prepoznati i iskoristiti najbolje što znamo. Ne žaliti za prošlošću i živjeti sadašnjost, za budućnost.
Ako budeš znao ostati uvijek u sadašnjosti, bit ćeš sretan čovjek. Razumjet ćeš da u pustinji postoji život, da nebo ima zvijezde, a da se ratnici bore jer je takva narav ljudske vrste. Život će ti onda biti zabava, veliko slavlje, jer je život uvijek i samo trenutak u kojem živimo."
A naslov ovog posta je nešto u što ŽELIM vjerovati.
Post je objavljen 19.11.2006. u 23:56 sati.