(iz Odbrojavanja)
Pratiš me u stopu
znam da si tu.
Nestaneš kad te trebam
pojaviš se kad te zamijenim drugim
te se često praviš lud.
Proziran si
i prolazim kroz tebe
dok hodam,
ponekad mi zamrsiš kosu,
opališ mi obraze
hladnoćom
da budu crveni kao jabuka.
Razgrneš svoj
magični plašt
koji te čini nevidljivim
i to obično na tramvajskoj stanici,
popneš se sa mnom
u vagon,
ne kažeš ništa,
samo se smješkaš
i gledaš
dok ja razgovaram na mobitel,
praveći se da čitaš
neki dnevni list.
Nekad te prepoznam
na reklami, plakatu
zazviždiš mi
kad nam se sretnu pogledi
vragolasto mi
namigneš
da nitko drugi
ne vidi našu tajnu.
Mašeš mi
na odjavnim špicama
filmova u kinima
dok bacam praznu kutiju
od kokica i kole
u koš.
U osmjesima si redara,
bankara,
djelatnika šaltera
i raznih porti,
u pogledima
prodavača,
ljekara,
žonglera i
pratećih vokala,
u usnama
svih muškaraca koji me ljube
u koži onih
od kojih bježim
prije negoli me dotaknu.
Jednostavno ne daš
da te zaboravim,
uživaš što znaš
da si i u svojoj
neprisutnosti
svejedno prisutan.
Kad pomislim da bih mogla
voljeti nekoga
tko nisi ti
napraviš mi od života kaos
učiniš me
neosvojivom divom
i svakim danom
sve manje znam
kako zaustaviti lom.
Dok sam stajala
uz ogradu na mostu
i gledala zvijezde
želeći da baš one budu
posljednje što će vidjeti
moje oči
zavezao si me za nju
sebično me zadržavši
na životu
da se neostvarena klatarim
ne srebrnim nitima
kojima si me opleo.
Imaš najbolji alter ego
od kojeg ne mogu pobjeći
osim u kompletni mrak.
Post je objavljen 21.11.2006. u 00:06 sati.