Antonija i Matko su promatrali more. Mjesečinu. Zaštitnička Matkova ruka preko Antonijinog ramena.
- Poludila sam kada si se javio. Moglo ti se…nešto dogodit. Moga si i poginit…- govorila je tiho, ali riječi su stizale do Matka. Stresao se, ali to nikada ne bi priznao. Razmišljao je on o tome, ali sada samo prigrli Antoniju.
- Kako je bilo…gore?- shvatila je njegov stisak kao odgovor i pogledala prema zvijezdama.
- Nešto nevjerojatno. U onim odijelima, po Mjesecu. Zemlja iznad nas, kada smo uzletili. Baza im je bila na samom rubu između tamne i svijetle strane. Hodaš, a lagan si… crnilo oko nas, i toliko, …nevjerojatno puno zvijezda…i bilo je opasno u jednom trenutku…-, Antonija se ukruti. Matkovo priznanje opasnosti je rijetko. Stvarno je bilo opasno.
- Spasila me Jane. Sredila je Ghora, ali je on prije toga spalio moj oklop. Još jedan pogodak, i….-
- Ne govori više…ne večeras…- izvila se iz njegovog naručja i poljubila ga nježno. Pozivajuće. Oduzela mu zrak iz pluća. Prepustio se tom izljevu ljubavi, a onda začuje kamenčiće koji su se kotrljali niz padinu.
- Golupčići, Ivan zove sve ljude. Hitno je!… a i ja se nadam da ćemo se nakon svega malo smiriti….- čuli su Marijin glas i vidjeli lice obasjano scannerom koji joj je pomagao pronaći «izgubljene duše» po otoku. Njih dvoje se samo ovlaš dotaknu usnama i svatko sa svojim mislima krenu prema tunelima. Ivan nije volio puno čekanja.
- Znam da sam vas sve prikupio sa odmaranja, ali situacija je gadna. Morao sam. Poslije ću vas i zamoliti da mi oprostite.
- «Tamo gore» je počeo rat. Sive ste već vidjeli, i Ghore također. Obje nama neprijateljske vrste. Ni Borg vjerojatno nije puno bolji, ali za sada dijelimo iste ciljeve. A mi smo u tome svemu jebena stranka… Pitate se zašto sam vas zvao. Borg je tražio NAŠU pomoć. Najavio je svoje uključivanje u taj rat, i pitao nas ima li dragovoljaca za taj zadatak…- , zastao je na trenutak kako bi dopustio šoku iznenađenja da se smiri. Luka podigne ruku u zavoju.
- Ja bi volio biti oklopljan kao Jane, ne bi mi Sivi izvalili ruku…. Ali mi se čini kako to baš i ne nudi…-, nekolicina se nasmije, ali ostalima se pozornost vrati na Ivana.
- Borg traži petnaest ljudi da budu kopiloti u njegovim transporterima. Bori se protiv najinteligentnijeg protivnika, i smatra kako samo uz dodatak naše nepredvidljivosti i kreativnosti ima nekakvu priliku. Bez nas…nema te prilike. Obećao je kako kopiloti neće biti asimilirani na Jane-in način, niti da će imati ikakve trajne posljedice, osim…smrti ili ranjavanja….- opet stanka. Ovaj put mukla tišina.
- Ivane, ali zašto nam to govoriš? Koja je razlika za nas? Zašto bi itko želio boriti se na bilo kojoj strani?- govorila je Antonija privlačeći pažnju na sebe.
- Paaa.. Borgov izbor je još uvijek i naš. Ako Ghori pobijede, slijedi njihova odmazda protiv Borga. Sivih ne bi bilo, Borga ne bi bilo, a pravi gospodari Catoholika su Ghori. Mislim da bi i mi vrlo brzo bili uništeni…. Ako pobijede Sivi, po onome što znamo, oni imaju namjeru uništiti svu populaciju na planetu i naseliti se na njemu, dočekati taj «drugi kontakt» kao jedina vrsta na Zemlji. Ako pobijedi Borg, ovaj planet će «poživiti» još barem 200 godina… i to je to. Tri zla…-
Stanka. Žamor glasova. Ljudi koji «vare» upravo primljene loše vijesti.
Marko se pojavi iz sjene.
- Ja idem gore!- i svi se okrenu prema njemu. – Ne borim se za ikoga, osim za nas ovdje. Pa i ako poginem, bar će koji gad biti manje! – i u masi se primijeti nekoliko glava koje klimnu na te riječi.
- Ja idem. Ide Jane, Marija, Miško….- Marko napravi čudan izraz lica, i Ivan mu se okrene,- Marko ti ostaješ ovdje. Ti si novi zapovjednik ovih ljudi…ako ja poginem..- ovaj se pokušao usprotiviti, ali to je bilo uzalud. Ivan je već okupljao dragovoljce, a među njima je bila i Antonija. Matko je ostao zbunjen otvorenih usta.
- Želim nam svima sreću. Dragovoljci, idemo u transporter, a ja se nadam kako bi tamo mogli dobiti još jednog saveznika!-
Post je objavljen 19.11.2006. u 22:24 sati.