Na vrhuncu dana maglovito je
sjećanje na sva jutra u kojima
smo ispijali kafu bezglasno,
kao sove
svaka na svojoj grani okretali
kljunove daleko-svatko prema
svojoj granici:
ja obično prema hortenzijama,
ti prema kaktusima ili nešto slično.
Briljantno je kad pobijedim
crva u sebi koji me huška
na hortenzijsku samoću,
briljantno kada se oduprem od sebe
i progovorim: jazz,
upali jazz s moje strane je ljeto,
i daj mi tu žlicu meda koja
upala je sa sjekirom,
osladimo dan, osladimo se
ne kao sovo, već kao jazavci.
Ti kažeš: moraš pobacat koja kamenja sa zida.
Ja kažem: zašto ne cijeli zid?
Post je objavljen 19.11.2006. u 19:11 sati.