Jučer sam došao kući s nogometa (igram s ekipom svake nedjelje), istuširao se i zavalio u fotelju. Cap, palim TV i počinje Nedjeljom u 2. Inače mi je to sjajna emisija i redovito je gledam. No gost je bio Boris Dvornik i tema je većinom trebala biti o epopeji njegovog odnosa s Batom Živojinovićem. Njih dvojica su mi već toliko napunili kapu da sam smjesta prebacio. Stari prdonje koji tlače već 10 godina svojim odnosima koji me uopće ne zanimaju. Svaka im čast kao glumcima, no dalje od toga me ništa ne zanima. Jednostavno su mi dosadni i smiješni. Sad se njih dvojica puno vole pa nek im je sa srećom. Prejaki su mi ti starci. To mi je toliko apsurdno da je žalosno. Vođe država, svjetskih velesila su većinom sve starčeki. Nuklearni arsenal je u rukama ljudi koji bi mi mogli biti djedovi. Ja svom djedu ne bi dao atomsku u ruku, ne znam za vas?!!
No mojim mukama tu nije bio kraj. Sljedeća emisija koja mi se ukazala bio je RTL-ov Domino Day. Stvarno ne znam kome je to zanimljivo i zašto oni to najavljuju kao medijski događaj milenija!! Komentatori izgubljeni u dosadi samog događaja koji je interesantan samo onim entuzijastima koji su složili i srušili one sve pločice. 5 sekundi gledanja i gasim TV.
Vraćam se knjigama. Napokon sam uspio pronaći knjigu Divni novi svijet; Aldous Huxleja. Čuo sam za nju još prije, čitao o njoj u Houellebecqovim knjigama. Uz Fahrenheit 451 i 1984. to je još jedna klasična proročanska verzija sudbine Zapadne civilizacije.
TV sakrij se.
Pozdrav
Post je objavljen 20.11.2006. u 07:18 sati.