Kad se do kraja otrijeznim od onih dana u kojima sam okusila nešto daleko i blisko istovremeno i od kojih je prošlo više dana nego što se čini po mom vlastitom unutarnjem kalendaru, pokušat ću se sjetiti tvog imena i lika među licima koja će tada tvoriti moju svakidašnjicu. Pokušati ću se sjetiti u nekom deja vu trenutku, tražeći oslonac ili okvir slike ili zvuk koji će bljesnuti i nestati istovremeno, prije nego će moći biti percipiran i opipljiv , pa ću možda reći nekom na koga ću oslanjati rame u hodu da mi se čini da sam to već doživjela i koji će reći da se i njemu to ponekad događa. Možda ću i šutiti i zamisliti se jer neću prepoznati vlastite nemire i želje iz ovog vremena ili iz vremena koje je bilo prije ovog i u kojem si se činio tako stvaran i istinit, da sam povjerovala da postojiš takav kakvog sam te osjetila. U vremenu u kojem nisam ni slutila da si samo moja imaginacija, netko koga sam tražila, a koga nikad nisam pronašla.
Post je objavljen 19.11.2006. u 14:12 sati.