Know about that way
The way they'll make you pay
And the way they make you toe the line
I'll sever my ties
Oh, I'm so clever
You're so clever but you're not very nice
So fuck forever
If you don't mind
I'm stuck forever
In your mind, your mind, your mind
Fuck Forerver, Babyshambles
I ne, ovi liriksi nemaju nikakvo skriveno značenje, tj. ne poručujem ih nikome. Jednostavno su mi predobri. Da ne bi bilo svakakvih pretpostavki. A kao da ovo i neteko čita, tak da mi je prilično svejedno.
Trenutno plovim prema Arkadiji. I ništa me ne može spriječiti. Osim možda horde sotonista i KKK-ovaca.
Neki čudni Zagreb
Dakle, ovo je vjerojatno bio najgluplji san koji sam ikad sanjao. Ali zbilja. Dakle, isprve se trebam naći s Tanom koja je u Zvuku, a ja u tramvaju koji se vozi nekom gadnom pripizdinom, dapače selom. I nema šanse da stignem. Onda se nalazim u nekom parku koji ima nekakve kamene zidine. I s tih zidina Bodulica drži govor, a ja gubim živce i gađam je šljunkom. Zadnja scena je da smo u Tkalčikoja ne ide uzbrdo, nego je skroz ravna. I da, u njoj su dvije crkve... Katolička i Sotonistička koja se udružila s KKK. I naravno, Kuffner, Jan, Miki i Ja se šećomo Tkalčom kad vidimo gomilu KKK-ovaca i Sotonjara s bakljama kak ide prema crkvi. Kuffner ih želi tući, a u početku i ja. No onda nas Miki i Jan nagovore, i damo šturu, a dio njih za nama. Gadno.
Denim
Jesen je u punom jeku u mom gradu. Putevi su prekriveni žutim i crvenim tepisima, koji nekako čudno šuškaju kad po njima hodam. Nebo često mijenja boje, od svjetlo plavog nastaje sivo, koje onda prokrvari, te kad sunce ode postane boje tamnog trapera (ne krivolovca). Moje omiljeno doba godine što se vremena tiće, ne škole. Jer škola je sad u punom jeku, dosada je na maksimumu. Osim što je štrajk! Toooooooo! Samo naprijed! Mi vas volimo i podržavamo! Jupi! Er da.
Plovidba prema Arkadiji kreće. Ukrcavam se na naš brod, kakav brod? Ogromni drveni jedrenjak s propelerima koji klizi kroz zrak. Kako se zove? Još nismo ime smislili. Posada? Zasaad samo Miki i ja, ako netko se želi ukrcati, neka samo stopira.
Brod se pokreće i vine se visoko u zrak, tamo među oblake, gdje se anđeli grudaju.
Kava
Nema boljih dana za kavu. Jesen i zima kao da su stvoreni za kavu. Samo kaj se često ne stigne. Razlog? Ne, nije samo škola kriva, iako nam program je prenatrpan. Ali, može se. Uvijek se može. Samo je motivacija problem. No profesori umjesto da nam daju nade govore nam kako nećemo upasti na faks.
Kava ubija, znamo, o znamo. No kave, kave, kave kanem! Jer utjehe u vodi nema. Kako sam poetičan.
Cigarete
Nešto s čim nemam veze već duže vrijeme. No ipak, nemate pojma kakav gadan ne-pušački polaritet imam. Dim uvijek, ali UVIJEK ide prema meni. No nema beda. Pitam se da li u Arkadiji cigarete rastu na drveću. Ako da, koje? K'o bog raste stoša. Er, da. Ne pitajte.
You look better then the last time,
but you still look better from afar,
the life that you wanted was not in store,
You're being the dark horse again
8 dead boys, Babyshambles
Kakvu sreću morate imati. Da sjedite na pivi kod Šefa, zajebavaš se s frendovma, kad ono, počneš pričati kako ste ti i Matko imali fiks ideju osnovati šahovski klub. I onda kažeš kako je prof. Osmokrović to preozbiljno shvatila. Kad ti se javi tip sa stola do, i kaže da je on jezin sin. Pa te još jedan pita imam li prof. Seljan iz biologije. Naime, to je njezin sin. Zajedno s još nekom cijelom ekipom iz četvrte, prije neke dvije generacije. Oh god. Škola me prati. Imam sreće kaj nisam pljuvao po pofama. Phew.
Nakom duge plovidbe u vidik nam dolazi lebdeći otok. Viskoke planine, duge zelene livade. Iskrcavamo se, i istražujemo. I ne, ne raste stoša na drveću, Lucky Strike i Davidoff. Kuffner skače od sreće. Ja se izležavam na travi i imam nekakav cvjetni vijenac na glavi. Mislav se žali da nema WC-a.Uskoro nam se i drugi pridružuju ovdje. No moji demoni nikada ne miruju.
Arkadija
Oduzela mi je smisao, opet. Zajebala me, ostavila me na milost i nemilost ovom gradu. Kako ponovno gubim volju za sve? O zašto, o jebemu zašto? Pa došao sam u Arkadiju, ne bi trebalo biti problema. Niti ih nema, osim u mojoj glavi.
Arkadija? Beskonačna prostranstva savršenog krajolika. To je pjesnikov kutak. Kako doći do tamo? Da ti dam nekakve smjernice? 50 km istočno od raja, 15 m južno od Zapruđa, 15 m istočno od Sopota. Ne, dečki i cure, sorry. Do tamo se ne dolazi tako. Nalazite ju u onim sitnicama, onim najmanjim čestica na koje se mnogi ne obaziru. U smijehu vjetra, u mirisu asfalta nakon ljetne kiše, u prvom snijegu u Utrinama. To je kada slučajno krivo skrenete i naiđite na neku Arkadijsku livadu, makar samo na trenutak divite se tom malom raju. Jer to je ono kaj vas spriječava da se bacite sa zgrade ili prerežete vene. Teška je poput naših snova, ponekad i teža, a i beskonačno široka. To je ono što mene tješi.
I da, volim Arkadiju. Jako je volim. No trenutačno teško nalazim u sitnicama, jer nemam dovoljno strpljenja, a ni volje za promatranjem sitnica. Trenutno sam u komi. I to zbog cure. Opet.
Koji kurac si dozvolim da mi se takve gluposti dogode? Samo jedna mala gesta, jedna mala gesta me ubacila u bed. Što mi je? Zar postajem jebeni emer? Ne. Oni samo sjede i plaču. Je se iživljavam na tipkovnici.
Zašto, o jebemu zašto? Srijedo, o srijedo, što li ćeš mi donjeti?
Post je objavljen 19.11.2006. u 12:53 sati.