Polako se budim dok vlak i dalje vozi prema Šangaju. Pogledam na sat. 08:30. Moji suputnici su već odavna budni. Ništa novo - jedu. Čuo sam ih već oko 06:30 pa bi im ovo lako već mogao biti drugi ili čak treći obrok. Vani pada kiša. Prvi put je vidim otkako sam započeo ovu azijsku pustolovinu (ako izuzmemo onih pet minuta što je padala jednu večer u Osaki). I izgleda da dobro lije. Iako baš ne volim kišu, drago mi je. Već mi je dojadila ona sparina na jugu.
I pejzaž je drugačiji. Nema više komunističkih grdosija, prljavih sela i polja, ali ni brežuljaka. Sve je ravno dokle pogled seže, urednije i čišće, a što se više približavamo Šangaju, kuće se doimaju ljepšima, otmjenijima. Na trenutak zaboravim da kroz prozor promatram predgrađe Šangaja. Više liči na predgrađe nekog zapadnoeuropskog velegrada. Ali brzo me crvena kineska zastava ili crvena petokraka vraća u stvarnost. Ipak je ovo Kina, ali Šangaj od 13.2 milijuna stanovnika je najmoderniji i najbogatiji grad Kine. Bogatstvo ovog grada vidi se na svakom koraku. Guangzhou prema njemu izgleda kao jedno veliko neuredno selo. Kao da se ne nalaze u istoj državi. Različiti su kao nebo i zemlja. I raspoloženje mi se naglo poboljšalo. Odlučujem dati Kini još jednu šansu da me osvoji.
Vlak stiže u svoje krajnje odredište malo prije 11:30, pola sata prije predviđenog vremena dolaska. Ako ništa drugo, kapa dolje Kini za točnost. Tu sve ide kao podmazano.
Shanghai Utels Youth Hostel nalazi se tek nekoliko stanica metroa od željezničkog kolodvora. Šangajski metro je očekivano uredan i pregledan, s televizorima za zabavu u svakom vagonu metro vlaka, a karta košta između 3 i 6 yuana, ovisno o razdaljini. Plaćam 4 yuana i za pola sata sam već u hostelu. Krevet u četverokrevetnoj spavaonici došao me 52 yuana po noćenju. Hostel je čist, siguran, osoblje ljubazno, kreveti ogromni, internet besplatan, a u sklopu hostela je i dražestan restoran-bar s ugodnom glazbom te televizorom. Odmah zaključujem – jedan od najboljih hostela u kojem sam ikada bio.
Ali danas nemam puno vremena za uživanje u hostelu. Za par sati započinje teniski meč između Rogera Federera i Ivana Ljubičića na ATP Masters Cupu koji se ovih dana održava u Šangaju. Još sam u vlaku odlučio da ga moram ići uživo gledati kad sam već u Šangaju. Bilo bi šteta ne ići. Istina, karta je 680 yuana, ali isplati se. Tko zna kad ću sljedeći put imati priliku otići na Masters.
Isprva sam mislio otići pogledati samo Ivanov meč, ali, kako karta vrijedi čitav dan, već sam u 17:30 u teniskoj dvorani. Dvorana je ogromna i može primiti do 15.000 gledatelja. Ali uopće mi nije jasno gdje se točno nalazi. Iz grada me besplatni autobus doveo dovdje i vozio je cca pola sata. Mora da je neko predgrađe predgrađa. Započeo sam s gledanjem dijela meča parova, nastavio s mečom Andy Roddick-David Nalbandian, a završio s onim zbog čega sam i došao – meč Ivana Ljubičića protiv Rogera Federera. Nažalost, Ivan je izgubio meč i time ispao iz daljnjeg kruga natjecanja, ali atmosfera je bila posebna. Gledati teniski meč na televiziji i gledati ga uživo dvije su potpuno različite stvari. Na tribinama se ljudi šale, dovikuju se međusobno, ali dovikuju i igračima. Jedan je muški gledatelj tako na sav glas viknuo Roddicku: «Andy, ja te volim!», na što je čitava dvorana prasnula u smijeh. Istina, na televiziji se loptica iz ptičje perspektive puno bolje vidi. Uživo ju je dosta teško pratiti i već nakon par minuta lijevo-desno, prilično te bole oči. Ali drago mi je da sam bio na Mastersu, bez obzira na rezultat. Još jedan događaj za pamćenje i prepričavanje.
Već je gotovo 01:00 ujutro kad se sav umoran napokon bacam na krevet.
FOTOGRAFIJE ATP MASTERSA I ŠANGAJA NOĆU (KINA)
Post je objavljen 26.10.2006. u 16:56 sati.