...bit će iznimno reanimirana i večeras pisati samo za vas, kao i nekad prije. Već napisano, već objavljeno.
Ali ždere danas jednako žestoko kao i onda. Presenting... self-loathing renewed.
Danas ću se malo mrziti. A sutra ćemo si opet biti dobre.
Reci mi kako je živjeti.
Prljava krv i zavoji i bolnički zadah.
Nesvjestica, mučnina i praznina u prsima i pamćenju.
I iščupati svoje srce i nastaviti čupati sve iz sebe dok ne dođeš do ljuske, a ona ne prestaje bridjeti od boli i cijeli si prazan i osjećaš kako te boli sve što je u tebi šuplje.
I hodati bos po ledu i dah ti se smrzava oko usana i brade i ruke su ti plave i mrlje u očima.
I mrziti samoću a ne podnositi druge oko sebe.
I ne osjećati ničiji zagrljaj.
Godinama, godinama… sve samo fotografija u sjećanju, bez dodira, bez topline.
Ispiru te dani, oljušte ti kožu i odnesu obrve i otkinu usta da ne možeš vikati upomoć dok sanjaš. I lice ti se osipa kao stari osušeni gips i puca po obrazima i trgaš ga prstima i pada na pločice, mrvi se, a prsti zadiru u meso.
I mrziti odraze jer su ti slični i plakati jer si voljen, a nanosiš bol.
Svaki prokleti dan.
I nema natrag.
Update komentara nakon kvara:
*
nekako mi se čini da bol uvijek nanosimo samo onima koji nas vole... ali, novi dan, nova nafaka... ;) možda kreug prestane biti okrugal... ;)
| 4pištolja | 18.11.2006. u 00:18
*
tina ko te to povrijedio zar je dotle došlo?srce koje nikad ne umire
| mikaca | 18.11.2006. u 14:48
*
a sto da komentiram? tuzna sam, ne trazi utjehe u mene... :-I
| zlivija | 18.11.2006. u 17:25