Danas mi se desilo nešto bizarno.Jučer sam učila pjesmu iz hrv napamet,Jesenje veče od A.G.Matoša...i super sam ju naučila.No,kad me prozvala...pa,najprije sam fulala jednu riječ.Ok,to može proć,al nakon toga...nakon toga sam se tako prepala da uopće više nisam znala ni ko sam,ni gdje sam,ni šta sam...počela sam se tresti kao luda,nisam se uopće mogle kontrolirati...i profesorica mi je,naravno,dala jedan.Jedan...iz pjesme iz hrvatskog koju znam,koju sam naučila ne samo napamet nego i interpretirati.I to isključivo zbog treme i paničnog straha koji nikako ne uspijevam kontrolirati.
Nevjerojatno je kako strah može svaldati čovjeka,premda bi trebalo biti obrnuto-može ga potpuno zbuniti,potpuno okrenuti...Ako k tome dodamo bolesnu nesigurnost u sebe i svoje znanje,koje ja,hvala Bogu,imam na bacanje,dobijemo opću zbunjenost i nevjerojatnu tremu.Mislim,pa ja kad odgovaram nisam sigurna niti u to kako se zovem,a kamoli u stvari koje odgovaram.To je bolesno i glupo.No,takva sam odkad znam za sebe:barem truput u danu mi netko kaže da pričam glasnije,da moram biti sigurnija...a ja nikako i nikako.Ima li tko kakvu ideju?Samo,molim vas,znam za ono:"Moraš biti sigurna u sebe,moraš se uvjeriti da ti to možeš..."Znam ja da moram.Ali ne mogu i ne mogu.Probala sam,ali i ne ide...ali,probat ću još jednom,jer ovo mi se još nikada nije desilo...da nešto znam,al stvarno znam,a onda dobim jedan.Drugo da nisam učila,da sam učila neposredno prije sata ili nešto slično...ali ja sam učila,jučer,a čak malo i prekjučer-i naučila sam.
Zapravo,znala sam da će mi se jednom obiti u glavu ta moja nesigurnost...ali nisam mislila da će to biti na ovakav način.Nadam se da ću uspjeti ispraviti-naučit ću tu pjesmicu još bolje nego što jesam-jer pjesma je predivna,posebna i puna slika i čudnih motiva-a ja baš takve volim:osim toga,govori o večeri-mojem najdražem dobu dana.
Svima lijep pozdrav...i žao mi je što vas nisam dugo komentirala...budem ja to.:=)
Post je objavljen 17.11.2006. u 21:01 sati.