«Sjetimo se Igora Kačića», čujem riječi u dnevniku HTV. Sjećam se. Njegova sestra blizankinja došla je iz Vukovara u Rijeku u moj razred. Otac joj je ubijen, brat nestao. Bio sam jedan od osnivača i član hrvatskog amnesty internationala, pa smo odmah poslali dopis u London u središnjicu, s molbom da se ispita slučaj uhapšenog četrnaestogodišnjeg dječaka, internacionalizira i dječak eventualno spasi. Jako grubo birokratski nam je objašnjeno da to ne spada potpuno u područje djelovanja i prioritete organizacije, sram ih bilo. Donijeli smo jednoglasnu odluku o raspuštanju hrvatskog ogranka te organizacije. Britanski cinici su nas jednostavno obrisali iz evidencije i nakon nekoliko godina objavili da je u Hrvatskoj konačno osnovan prvi ogranak te organizacije boraca za ljudska prava. Neke cure su povodom toga davale jako važne izjave svim dnevnim glasilima, kao to svjedoči o demokratskijem ozračju u Hrvatskoj. Prvi moment sam mislio reagirati, stegla me neka gorčina, onda sam odustao, Igora se ionako nije više moglo spasiti.
Post je objavljen 17.11.2006. u 20:20 sati.