Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/freestyler

Marketing

Blues (dio 11.) Finale, početak i kraj

Pričala je i dalje Maja nešto o sebi, gitaristu, matematičaru, ali iskreno meni je to sve pomalo bilo nezanimljivo pa se i nisam baš previše trudio pohvatati sve konce priče, nego sam veliku većinu svoje pažnje posvećivao Majinim sisama, odnosno njihovom pokretanju koje se naziralo ispod njene široke majice. Nosila je majicu indigo plave boje ukrašenu ručno napravljenim nepravilnim koncentričnim krugovima bijele boje. Znao sam da se takve šare dobivaju kada bijelu majicu čije si pojedine dijelove čvrsto vezao gumicom ili nečim drugim, umačeš i kuhaš u boji za tekstil. Znao sam, jer sam i sam pokušavao svojedobno sebi napraviti takvu majcu, kažem pokušavao, jer do beskraja razvučena i ne ravnomjerno bojom, ali ne željenom, zamuljana majica bez ikakvih vidljivih naznaka koncentričnih krugova, nije bila željeni razultat moga truda i nije bila vrijedna crvenom bojom uništenog maminog velikog lonca za kuhanje pekmeza.

Gibanje Majinih sisa me zabavljalo i u njemu sam uživao sve do dolaska i ulaska u klub gdje je trebala to večer biti svirka. Tek na samom ulazu sam postao svjestan činjenice da sam sav novac koji sam imao potrošio na vino, koje su sada neki drugi pili, na karte za kino, za film koji nisam odgledao i na cigarete koje sam na svu sreću još uvijek imao. No prije nego što sam i uspio razmisliti o novonastaloj situaciji, Maja me uhvatila pod ruku, nešto šapnula tipu na ulazu i već sam se ruku pod ruku s Majom spuštao stepenicama u podrum kluba. Nisam razmišljao o tome što je rekla tipu, nego sam se samo stisnuo uz nju, uživajući u dodiru moje lijeve nadlaktice sa njenom desnom sisom. Poželio sam tada da taj trenutak nikada ne prestane.

No neke želje, valjda iz nekog opravdanog razloga ostaju samo želje, a stvarnost se događa drugačije. Čim smo se spustili u sam klub koji je bio podjeljen na dio za koncerte u kome se nalazila mala, vrlo niska bina i na dio kojim je dominirao veliki šank, Maja je pored šanka ugledala svog gitaristu, brzinski me otkačila od sebe i znatno brže nego što je čitave večeri hodala, skoro potrčala prema njemu. Možda je tip mogao biti negdje malo dalje, a ne na samom početku šanka, možda je moja lijeva nadlaktica mogla još malo uživati, razmišljao sam dok sam im se približavao.

Tip na svu sreću nije bio sam, oko njega su stajali kako sam poslije saznao i ostali članovi banda, tri muška i jedna ženska i, na moju veliku sreću tada, cura od gitariste, koja je zajedno s njima došla iz velikog grada u naše malo mjesto. Ja sam bio mršav, ali oni su bili mršaviji od mene. Uglavnom su bili obučeni u crnu kožu, vrlo usko pripijenu uz njihova mršava tijela. Pomislio sam da je valjda u velikom gradu moderno biti mršav. Mršava je jako bila i cura od gitariste i imala je male sise, pa sam isprva pomislio da je u velikom gradu moderno imati i male sise, ali sam se onda sjetio da bez obzira na modu ne možeš birati hoćeš li imati velike ili male sise, pa sam zaključio da onda sasvim sigurno ta mršavica, malih sisa, crne, jako crne, kratke kose, zalizane uz glavu mora imati nekih drugih kvaliteta i odmah uočio da ima zgodnu guzu.

Kako red nalaže upoznali smo se, a Maja je nakon što je saznala da je ona mršava cura od gitariste, nekako stalno privlačila me bliže sebi, što meni nije bilo ni najmanje mrsko. Predstavila me društvu, usput zagrlivši me baš onako pravo i pri tome pogledavajući onu mršavu ispod oka, kao najboljeg pjevača našeg malog grada, što je meni bilo malo čudno. Znao sam da dobro pjevam, ipak sam ja prvi glas malogradskog zbora, ali nisam bio siguran da me je Maja ikada čula kako pjevam. Nisam se bunio, pogotovo zbog zagrljaja i bliskog dodira s Majinim sisama, valjda je Maji trebalo da ima pored sebe nekog najboljeg, kako bi i ona dobila na važnosti, a kud ćeš veće važnosti od toga kada pred muzičarima grliš najboljeg pjevača, koji ionako neće imati priliku pokazati svoje znanje.

Razgovor je nekako teško tekao, pričalo se o svemu, pričalo se o životu. Usprkos povećoj količini alkohola koji se usput pio, nije postajao nimalo tečniji, nego su sa svakim gutljajem više, postajale više razlike i ekipa u kožnim pripijenim odjelima iz velikog grada je sa svakim gutljajem sa sve višega gledala na nas dvoje. Meni to nije smetalo, ali Maji je, pogotovo što je u pogledima sa visina prednjačila ona mršava bez sisa. Onom gitaristi što ga Maja zna bilo je poprilično neugodno.

- Koji vas kurac onda tjera da svirate po selendrama – upitam onda ja, već pomalo pripit u namjeri da takvoj priči stanem na kraj, a bogme i zbog toga da uberem još koji dodatni bod kod Maje.
Da vas seljake naučimo što je muzika – tonom kao da živi na vrhu kipa slobode odgovori mi nakon malo razmišljanja mršava bez sisa, ali sa dobrom guzom.
Možeš mislit, jakih učitelja. Mi sad bez vas ne bi znali što je muzika. - osokoljen Majinim privijanjem uz mene što je pak moglo značiti i da malo pretjerujem, nastavio sam, ne razmišljajući da se izrečeno može i provjeriti – Uvjeren sam da mogu bilo koju, pa čak i vašu pjesmu bolje od vas otpjevati.

Nakon malo podužeg smijeha sa njihove strane, a za čijeg sam trajanja ja potegao malo duži gutljaj iz flaše koja je stajala pred nama, odlučismo otići u garderobu, jer tamo je ipak malo tiše, pa da utvrdimo da li sam u pravu. U garderobi se pojavio problem, jer ja niti jednu njihovu pjesmu nisam nikada čuo, pa su mi je prvo morali oni odsvirati. Onaj Majin gitarista uzeo je gitaru i zasvirao neku pjesmu o nekom momku što izlazi iz vode. Maja se rastopila, a prepoznah da je to ona pjesma o kojoj mi je ona pričala da ju joj je on svirao na plaži ljetos. Slušam ga, fino pjeva momak, lijepa pjesma, pravilna, nije teška za zapamtiti. Ni u zboru nikada nisam koristio note za pjesme, uvijek bi mi netko otpjevao što trebam ja pjevati i ja bih odmah u trenutku zapamtio čitavu pjesmu, jedino sam ispred sebe morao imati riječi koje nikako nisam sve mogao popamtiti, ali melodija i ritam, jedan puta kada mi uđu u glavu više ne izlaze. Tako je bilo i večeras. Otpjevao sam tu istu pjesmu pred njima u garderobi.

Izašli smo van, nastavili piti, razgovor je postao tečnij. Maja se sve više stiskala uz mene. Mršava, bez sisa, sa dobrom guzom nije više govorila kao sa vrha kipa slobode.

Počeo je koncert. Svirali su dobro. Publika se zabavljala. Zabavljao sam se i ja, uopće nisu bili loši. Kada su završili sa svirkom, publika je tražila još. Gitarista-pjevač me pozvao na pozornicu. Otpjevao sam s njima onu pjesmu o onome momku što izlazi iz vode. Otpjevao prvi puta uz električne gitare i bubnjeve, prvi puta bez zbora iza sebe, otpjevao veličanstveno. Maja me svo vrijeme gledala ne trepćući. Te večeri prvi puta smo se poljubili.

Tako sam počeo. Od tada ni sam ne znam koliko sam pjesama otpjevao, koliko sam pozornica, koliko žena, koliko gradova promjenio.


Evo ti pare za večeras – prekinu me gazda u sjećanjima na početke – možeš pokupiti i onu crnu sa sobom.


Kraj priče.

* oni koji su uletjeli na kraj priče prethodne nastavke mogu naći u nekom od bokseva sa strane
** player nevezano za sadržaj, a vezano za moje trenutno raspoloženje svira The Charlatans - The Only One I Know

Post je objavljen 19.11.2006. u 19:42 sati.