Zar ljudski zivot ima cjenu? Zar imamo pravo nekome uzet zivot? Dajemo zivot al to ne oznacava da imamo i to pravo da ga uduzmemo. Ljudi nisu od plastelina, pa sastavljas ih, dodajes stvari koje zelis i kad ti postane dosadno smazes ih, pa sve iz pocetka....
Zar kod zena nema taj instikt koji ga ima i kod zivotinja, da zastiti svoje djete, makar i dala svoj zivot, da mu da ljubav, toplinu, nauci ga ...
Udavala se 3 puta, u braku je bila ukupno 14 godina, pokusala je svasta al nije mogla imat djeteta, imala je zapusenih jajnika, a zadnje su joj pronasle i bakterije koje onemogucuju zabremenjavanje. Kad je dosla bila je sasvim razocarana od svega, od nje... jer osjecala se kao nepozeljna obstestvu, jer ne moze dat nasljedstvo, ne moze produzit svoju lozu, kao da je nesto strano u okolici, razocarana od doktora jer sve sto su joj obecali dosada nisu ispunili, pokusala previse puta da zabremeni al svaki put nista.... razocarana od sve muzeve ... smatrala se nesposobna... nakon nekoliko pregleda, postojala je nekakva mogucnost za koju zahtjevalo se strplenje od obe strane. Nakon 5 mjeseca ostala je trudna al 6 tjedan imala je pobacaj jer tlak joj se digao na 190... i fetus to nije izdrzao. Nastala je pauza od 3-4 mjeseca pa produzila je po terapiju, taj put bila je uspjesna, kad sam procitao pozitivne rezultate osjecao sam se kao da sam ja dobio to djete, nisam mogao spavat od srece i mislio sam na taj dan kad ce se poroditi i kad cu ga moc drzat u rukama i vidjet njen osmjeh, da joj dokazem da sve je moguce i da joj se omoguci da se osjeca kao prava zena... sve je proslo u najboljem redu, nemalo nikakvih komplikacija, pazilo se na sve, dok jedan dan na eho nije se vidjelo da na ljevoj ruci jedan prst nije se razvio u potpunosti... mislio sam kako da to kazem i kako ce ona reagirati, al situacije mislio sam da ne bi bilo to tako vazno ipak djete je bilo potpuno zdravo, mislio sam da nece biti nikakav problem, alllll....
eh to al ... pila je sok u kancelariju, kad joj se reklo za te novine :( ocekivaolo se nekakav shok, da reagira nekako tuzno u suzama, al kad je to skuzila isti tren kao iz prve, kao sto grom udari bez da se zna... "necu ga, izvadite ga od meni" umjesto da ona ostane bez zraka, umjesto da ona pusti koju suzu... ja sam ostao bez zraka, suza mi je potekla bez predupredzenja, kao da mi srce prestalo da lupa, pitao sam se u sebi zasto? ... zasto.. zatim pitao i nju zasto... nije nista rekla samo podigla je ramena, rekao sam ju da je to komplicirano i mozda se desi da nikada vise da nema djeteta, mozda se desi nesto njoj, da nakon ovoga trebace neko vrjeme da se odmori od svega, al nisam uspio da ju odvratim od toga... u glava mi je prosla misao, da ja uzmem to djete, kad ga ona nece, nazvala ga kao neki izrod, mutant, kako mozes nazvat nekoga sa tim imena... ipak to je bio samo jedan prstic, djeca se radzaju bez ruke, za srceva mana, sa razlicitih poremecenja, al dosada nijedna majka nije se odrekla od svog djeteta, umjesto toga svaka od njih bori se sa problemima kojih izadzu u toku zivota, svaka od njih ima strplenja, i voli svoje djete, za nju djete je svetinja, najljepse i najsladze nesto na svjetu. Uzeo sam odmor od svega, poklopilo se to sa seminar u Ateni i nakon toga isao sam na more, da se odmorim od svega, kad sam se vratio kuci, rjesio sam da odustanem od tog posla, da nije to za mene. Pricao sam sa jednu frendicu... o ovome, mada nikad ne pricam nista o poslu, rekla mi je da sam ja kriv sto sam trebao znat za ovo ranije, trebao sam nauciti nikada da ne ulazem emocije u poslu..dosada sam sve to radio... posao je posao unotoc svemu, i sve sta se desi , sve je bilo cak i previse profesionalno, jer jedino o poslu i o ljubavi se ne zezam, a citavo vreme se smijem i se salim... nakon ovoga sad sam honorarno i po potrebi tamo, kad zatrebam i neko me pozeli, uvjek sam dostupan... jer nikada ne bi izdrzao jos jedan ovakav slucaj. Bilo bi previse za mene... Nju sam opet video pre neko vrjeme, pozdravila me po ulici, onako nasmijana ko da je dobila na loto, ja sam od kulture pozdravio a unutra sam htio da nikada nisam ni sreo nju, i da ju nisam ni odpozdravio...
Ipak kad pomislim, i ja nemam pravo da se ljutim njoj, to nije moje djete, nemam ja nista u tome, ja sam samo posmatrac... al od kud joj to pravo njoj da tako resava za nekoga....kome je to djete skrivilo, da se postupi tako sa njega.. Sta je tu je, nema vracanja natrag.
Ovih dana bila je i jedna histeroktkomija, moja prva histeroktomija, bila je neizbjezna, moralo se to uraditi, opet sam se osjecao nekako suxx, jer na nekakav nacin kao da sam nekome oduzeo pravo da ima potomke, kao da sam ga sprecio da produzi svoje gene, al ovo je bilo drugcije, radilo se o zivot jedne osobe, i moralo se reagirat brze...
Svaki posao ima zvoj rizik, al ja sam kriv sto nisam ranije preduzeo mjere da razgranicim posao sa emocija, mozda etika je u pitanju al... mozda budem se i promjenio nadalje, nikad se ne zna sta sljedi u zivotu, imam poddrsku od kolega i pravih prijatelja, a do tada ostajem se zanimavati jedino sa ljekova. a da ..i trazit ljubav... mozda se opet malo odmorim od cura.. koju godinu ... da sakupim dovoljno hrabrosti ..za da mogu nekome rjec ..volim te...
Post je objavljen 16.11.2006. u 16:46 sati.