E, pa evo me nazad. Nisam baš imala previše vremena za pisanje u zadnje vrijeme. Nekako je sve konačno krenulo na bolje, no ja sam još uvijek u komi. Mislila sam da je gimnazija ono što sam željela upisati i još to mislim, samo je to preteško za mene. Više nemam vremena za ništa. Stalno nekakve zadaće, testovi, ispitivanja, članci za novinarsku... Prijatelje rijetko viđam jer smo se svi razletili po različitim školama i jednostavno mi fali osnovna. Tamo je sve bilo toliko lakše... Tamo sam imala i Doli, Vajdićku, Dolenčevku, Sovićku, a sad je to odjednom sve nestalo i to me pogodilo. Još od selidbe se bojim gubitka ljudi koje volim, a sada opet osjećam kako se sve mijenja. Ja nisam osoba na kojoj će se vidjeti da pati, radije ću sve sakriti iza osmijeha nego da na druge prenosim svoju bol. Zato sad pišem gluposti po ovom blogu koji ionako nitko ne čita, jer mi je tako lakše. Katkad se toliko izgubim u svojim mislima da mislim da oko mene ništa ne postoji. Ne razumijem zašto se sve mijenja? Zašto ljudi ulaze u naše živote kada uvijek na kraju odu i ostave nas povrijeđenima? Stalno razmišljam o tome da li postoji nešto više, razlog zbog kojeg sam ovdje. Vrijedi li to nešto što dolazi kasnije sve ove muke? Navikla sam uvijek se ispričavati za svoje misli, osjećaje, no sada to više ne želim. Dosta mi je nepravde, patnje, mržnje, dosta mi je života. Ne znam više što da napišem, jer mi je teško ovo što sada osjećam pretvoriti u riječi i znam da ću se vjerojatno jednoga dana smijati svemu tome, no sada mi je više nekako do plakanja. Zato idem radit nešt pametnije da ne mislim na sve gluposti koje mi se događaju.....
Post je objavljen 16.11.2006. u 14:46 sati.