Pregled posta

Suncu mog Neba


Ne, nije to suza u oku zaiskrila,
Tek onako, nenadano, navukla se magla.
Nisam ti prepoznala korak, u dolasku,
I u grču, duša se, pod teretom sagla.

Vriskom svoga srca prepala sam oblak
I Sunce se, osmijehom, pojavilo u trenu.
Riječ me tvoja sustigla u pravom trenutku,
Brišući pred očima onaj strah i sjenu.

S uzglavlja tišine, podigla se pjesma,
Raskošna i lijepa, u svom punom sjaju.
Misli su se dotakle, duše prepoznale,
Onako kako one samo umiju i znaju.

Tvoj je osmijeh širok kao cijeli Svemir,
Postojiš u meni, moj si izvor snage.
Kad pokleknem, dižeš me, kao samog sebe,
Svu sigurnost pružaju tvoje ruke drage.







Post je objavljen 17.11.2006. u 05:20 sati.