Huh, vratio sam se s puta te iako još malo grogi odlučih nešto napisati. Bio sam dva dana u Rovinju. Prvi dan smo šljakali baš od jutra do mraka a drugi se samo odmarali. Svratili još do Pule, Opatije...
Spavali smo jednu noć u Rovinju i nakon; neznam koliko godina opet sam bio u hotelu. Prvo me vratio u prošlost onaj hotelski miris (opet taj Combray), hotelski foaje s klavirom, šank, sumnjivi tipovi...divota.
Kad sam ušao u sobu osmjeh mi je zaigrao jer sam otvorio vrata kupaonice i vidio zapakirane čaše, sapune, čiste ručnike..."kao malo dijete ja sam sretan". Sve mi je to izgledalo nevjerojatno. Na zidu je visila poveća plazma i vrtio sam 30-ak programa iz ponude do kasno u noć.
Ujutro, prije odlaska na doručak, shvaćam da sam ja ipak mali selak i da nisam za taj otmjeni život (hoteli su postali otmjeni....ah dobra stara vremena kad smo si ih mogli povremeno priuštiti). Nesvjesno sam složio krevet. Uopće mi nije ni palo na pamet da će to riješiti sobarica. Navika, što ćete!!
Prije napuštanja hotela, doživio sam i najljepši dio svih putovanja ovakve vrste. Hotelski doručak. Mljac. Blješatava restoranska hala i prepun švedski stol. Da mi je barem takav doručak svaki dan...šmrc. Za jednim stolom samo napici; čaj, mlijeko, sokovi, kava,...na drugom slano, trećem; slatko. Osjetio sam se kao izgubljeni dječak u Nedođiji za večerom sa Petrom Panom.
Danas, samo ovoliko (iako je dužina posta vjerojatno standardna). Sutra ću opet morati na teren; ali tu u Zagrebu. Probat ću nešto napisati, ali nemojte me držati za riječ. Posao ispred bloga, grrrrrr.... :)
CUCB
Post je objavljen 16.11.2006. u 07:32 sati.