..."Ni jedan drugi, ni jedan posle tebe,tako da ljubi, tako da me zavede"...
..točno tako...ni jedan drugi me još nije tako začarao pogledom...uzbudio jednim dodirom...usrećio jedni poljupcem...tvoja čarolija još traje...tvoje ljubavi više nema..ali sve što si mi učino ne može se izbrisati...moje su suze bolne...u svakoj je taj užasan osjećaj...to što znam da te više nikad neću imati..da se sve otopilo kao snijeg...tvoja je ljubav bila pahulja...trajala je toliko dok nije dotaknula dno...jedan tren...još je malo vremena do Božića...prije sam obožavala to vrijeme...snijeg,toplina u srcu...a sada me samo hvata tuga kad se svega sjetim..prošle godine mi je bilo tako lijepo u tvom narjučju...a sada ne želim ni snijeg...previše me podsjeća na tebe...ne želim da pada kiša kao naše prve noći u dvoje...želim pokoju zraku sunca da uđe u moj život...da mi takne hladne obraze...da dospije do mog srca...kad si otišao i sunce je prestalo sijati...kišu su zamijenile moje suze...samo je sivilo oko mene...svaki dan je potpuno isti...mislim o tebi čim se probudim...shvaćam da sam sve izgubila...s tugom ustajem iz kreveta...ugledam tvoju sliku...krenem dalje i sjetim se prvog poljupca...i svega što je bilo..noću ne želim zaspati jer sanjam naše sretne dane...zarobljena sam u ovom svijetu bez tebe...sama..nikog ne vidim...ne čujem...osjećam se tako sitno...bezvrijedno..kao i da mene nitko ne vidi...oko mene nasmijana lica...magle mi se oči od suze...pitam se vidi li tko curu koja je ostala tako sama...koja je izgubila ono što je najviše voljela...zapita li se itko zašto su mi tužne oči svaki put kad prolazim gradom..kroz mjesta na kojima smo bili...primjeti li itko moju tugu...zanima li koga o čemu razmišljam...kako se osjećam...ili nikog nije briga...tako je teško živjeti bez imalo radosti...bez smijeha...u samoći...želim samo malo utjehe..nekoga tko će mi izbrisati tugu...i vratiti sjaj u oči...možda tražim puno...ali dalje ovako više ne želim...i ne mogu...
Post je objavljen 15.11.2006. u 20:56 sati.