Evo me...možda sam pomalo i bila dosadna sa svojim nepisanjem, ali viša sila je odredila stvari, koliko nam puta svakodnevne obaveze onemoguće da se bavimo stvarima koje volimo pa se time moramo nositi, a još i ako stvari koje volimo postanu svakodnevne, onda nam nije teško zanemariti ove druge....
Hehe, vratila vam se Chi s svojim baljezganjem i ako niste ništa shvatili, tako je i trebalo biti.
Tužno je to kada imaš 25 godina, i smatraš se osobom koja bi mogla započeti samostalan život, ono raditi ozbiljan posao, planirati svoje svakodnevne troškove, brinuti se sam za sebe, i uvjerena si da to već radiš, ipak roditelji te ne sputavaju u ničemu i već si briješ da si ti velika curica i da si neka faca.
I da...tužno je kada misliš da je sve to moguće, a nemožeš čak niti reći vlastitim roditeljima da imaš dečka.
Uostalom što se to njih tiče...
Možda ih se nama zašto ticati jer nisi još ni ti sama svjesna da je to tako, da imaš dečka, baš onog pravog dečka...dečka...i da si ti nečija cura.
A pogotovo zato što bi htjela vikati cijelome svijetu da imaš dečka, a opet tajnovita biti jer je to kao nešto sasvim normalno...
A što bi se to svijet uopće ticalo...
Eto sad znate, imam dečka, zove se Bernard, živi u Frankfurtu, bio je jedan od razloga mojeg levitiranja ovih dana...a jutros je otputovao kući...bila sam tužna sinoć...bila sam jako tužna...a sad se idem baciti (ne s mosta) nego na posao jer toliko toga još ima za napraviti, love nema, a pogotovo da se ide na doček nove tamo gdje mi je već srce otišlo...to su samo moje maštarije...Chi voli maštati...kad Chi mašta onda je Chi sretna, baš kao i sada...
Ovaj je post služio tome da vam se malo pohvalim, da kažem Catcheru da je imao pravo...Golub je poprimio jasnije konture...i eto ga sad... i da to pročita moja draga mama, zato da joj ja nemoram ništa govoriti :-)
Živijo blog!
Pusam!
Post je objavljen 15.11.2006. u 13:00 sati.