Uvijek, u svakoj familiji ima nekakav takav. A ja ne volim takve ljude, gade mi se. Ma, pozdravim ih ja, i popričam s njima na obiteljskim druženjima, ali mi knedla u grlu stoji cijelo vrijeme. Kao da sam ja nešto učinila, a ne oni.
Jedan moj rođak skoro sav namještaj što ima naslijedio od pokojnika. Da naslijedio, jednostavno pokupio bez da je ikoga pitao. Ušao u stan, kuću, pogledao, izabrao i odnio. Dok smo svi mi ostali tugovali i tek nakon nekog vremena, s velikim pijetetom ulazili u prostorije u kojima je netko blizak proveo svoje posljednje godine, taj bi rođo već obavio svoje. Ili bi to napravio malo poslije, ali bi se svejedno dobro okoristio.
Kad mi je umrla teta, koja je živjela sama, a nije ni djece ni muža imala, mama i ja smo nakon pogreba i potrebnih formalnosti ušle u stan. Trebalo je stan isprazniti. Mama je pokušala pravedno raspodijeliti tetino vlasništvo – hrpu knjiga, posteljinu, odjeću, nešto namještaja. Pamtim još i sad taj odvratan osjećaj koji me obuzimao - diraš stvari koje je netko stekao, svakodnevno ih doticao, upotrebljavao. I sad određuješ tko će to uzeti, ti ili drugi nasljednik. Pa je mama, recimo, izvadila svu posteljinu pa napravila dvije hrpe, u svakoj podjednako novih i starih stvari. Pa knjige, beletristika, enciklopedije, priručnici – sve na dvije hrpe. Ključ od stana dobio je i drugi nasljednik. Pa kad smo slijedeći put ušli u stan, imasmo što i vidjeti. Nered, razbacane stvari. Rođo i njegova draga žema lijepo pokupili sve što su oni htjeli. Ostavili stare stvari, uzeli nove. Pokupili sve enciklopedije i novu beletristiku, ostavili nama manje od pola... Al nisu htjeli biti istovremeno s nama, nego su mojoj mami prepustili raspodjelu. I onda tako.
Nismo se posjećivali. Nismo se baš ni čuli. Moj je tajo stalno pokušavao održavati rodbinske veze, ali neki put bi i njemu blesavo bilo okolo nazivati puno mlađe od sebe pa ih pitati za zdravlje. Njega se rijetko tko sjetio nazvati kad je bio bolestan... Kad je taj moj jel rođak imao smrtni slučaj, došli smo k njemu doma. Ušli u stan, kad ono stol i stolice od onog tetka, lampe i radio od ujaka, i sve nešto tako. Mislim, vidjeli smo to, proveli u stanu par sati, normalno da smo uočili takve stvari.
Lešinar. Iskoristio je svu rodbinu koju je mogao. I mater vlastitu, i njenu penziju, i njen stan. Godinama joj ni grob nije obilazio. I punicu i punca, i njihov stan i njihovu penziju. Sad mu je živ ostao još samo punac. (Bojim se da će i on brzo među anđele, koliko se kćer, zet i unučad brinu o njemu.) Od mog taje više ne može ništa naslijediti. Bila je neka sitna, mala i labava mogućnost da se vrati djedovina, oteto zemljište tamo negdje u bivšem rudarskom području Banovine. No, na nedavnoj raspravi, na kojoj su bili moja mama i taj rođak, rečeno im je da zbog opće anarhije i pljačke glede zemljišta i zemljišnih knjiga, neima šanse da se išta vrati.
Samo ne znam da li je to lešinarstvo nasljedno. Ili zarazno.
KOMENTARI:
dobro i rekla.. svaka obitelj ima takvog lesinara..nas lesinar je cak uz posjedovanje kljuca prisvojio garazu od pokojinika.. ostavlja jako ruzan okus u u ustima.. pozdrav (dipl. kucanica 15.11.2006. 10:27)
Ne znam što to dođe u ljude, čak i u one koji su inače normalni, da polešinare kad netko umre. I jel ima baš sve to tako jako treba da razbacaju, poruše i uzmu bez znanja i dogovora. Drugo je da se imovina podijeli, ali samouzimanje mi stvarno liči na lešinarenje.
Lijepo si rekla da ti knedla stoji u grlu kad pričaš s takvima kao da si ti nešto kriva, a ne oni. Tako mi i samoj zna biti. Baš tako. (Trill 15.11.2006. 10:57)
bas je tako...svagdje se nadje iznimka,neznam zasto je tako ali je tako...pozdrav (Euro smijeh 15.11.2006. 11:03)
dobro jutro
uh jako zanimljiv post
ma cudni su ljudi kada se radi o raspodjeli imovine
onda se tek vide prava lica...
imla sam par slucajeva slicnih koji su me
ubili u pojam kada sam vidjela kakvi su...sve
sam odbila nista nisam uzela
pusa (LOTOS 15.11.2006. 11:28)
ja znam koje je rjesenje za lesinare - novost na trzistu, posebni sestar s naelektriziranom ostricom koja ispusta strujni udar jacine 110V. (catcher s isukanim sestarom 15.11.2006. 11:38)
lešinarstvo je teška i neizlječiva nasljedno-zarazna bolest koja za posljedicu ima prikupljanje i posvajanje tuđih bogatstava...a svi znamo poslovicu: "Krivo stečeno nije blagoslovljeno, oteto - prokleto!"koki ( 15.11.2006. 11:41)
je, je, slažem se s Koki! Ali ima i druga, srodna kategorija - krpelji! oni ti se zaljepe i zmuzu sve kaj imaš još za života tak da nemaš kaj ni ostavit iza sebe... i ta je nasljedno-prijelazna... imam to u obitelji, gledam i mučno mi! bljak, fuj, lja! :(( (zgbaba 15.11.2006. 12:01)
moj lešinar, stric, sve je razjebal, sve ono što je bilo lijepo, što se godinama skupljalo, sve ono što je vrijedilo barem godinama, stvari stare 200 godina i onda mi prije dva tjedna plače i pita dal mu opraštam?????? mene, nećaka! a svom bratu to nije pitanje mogel postaviti.......to su lešinari................ja mu nemam kaj oprostiti jer ga mrzim, jer je razjebal ostavštinu, a njegov brat, moj tata, tak i tak mu je kao oprostio, a zapravo znam da u duši nije i da mu svako sječanje stvara bol i to sve što je stariji i stariji, a bome sad ima 70 godina i ide na jebene operacije. najlakše je rasprodati...........a svaki dan o tome treba misliti i imati sve ono dobro od familije.....zato moj lešinaru...............nikad ti neću oprostiti! (GAJO THE PLJUC 15.11.2006. 12:06)
Sva sreća da pripadam dekadentnoj obitelji čiji sam jedini ostatak. Niti imam što naslijediti niti bi se imala s kime otimati i da imam nasljedstvo. (ljelja 15.11.2006. 12:50)
Ne nebrini se. S tim se rodiš.Nemožeš to naučit.Tako da za tebe nema frke...pusa... (Rib@rnica 15.11.2006. 16:20)
ovo čitam i kao da opisuješ sve moje rođake..zapravo...da nismo mi u rodu? :) (kerefeka 15.11.2006. 16:38)
postoje takvi ljudi i grozim se njih...ugodnu ti vecer zelim.. (Mirisni tragovi u meni 15.11.2006. 19:29)
..........normalno da i kod mene ima takvih, ja sada, u ovim godinama, baš gledam, očekujem dokaz da li je oteto-prokleto..........čekam dokaze........počela sam sumnjati........laka ti noć Pjesmo.........i da, ja im opraštam u svoje ime, ali im ne opraštam u ime moje dice........ (katrida 15.11.2006. 22:28)
Ne znam što uđe u ljude u takvim situacijama,ko da polude,sve im je važno a na kraju svakome metar zemlje dosta.Na žalost previše je takvih.Laka ti noč. (slatko grko i obratno 16.11.2006. 01:25)
Ne znam ni ja je li nasljedno ili zarazno, ali da svaka obitelj ima takvih dobro si rekla. Ja uvijek samo kažem sve će to jednog dana na naplatu...i kad dođe njegovo vrijeme hoće li moći sve to što je nazgrtao ponijeti sa sobom u grob!? (TheLittleone 16.11.2006. 09:32)
jadno... pusa tebi (maslackica 16.11.2006. 10:05)
Post je objavljen 15.11.2006. u 09:28 sati.