Mario Berečić
STARCI
________________________________
Vilim Dalmatinac tek je sada postao svjestan da gol sjedi ispred vatre i suši odijelo. Jutro je svitalo u gustoj šumi, a on, patuljak i Ottó su sjedili na deblu između tri velike vatre. Iza šume je tekla rijeka, preko rijeke su sijali šareni zidovi grada Jaruge, kako kamene utvrde, tako i raznobojni zidovi drvenih kuća uokolo tvrdlja. Onda se sjetio...
Nakon cijelog dana jahanja iz Đakova, ušli su sinoć netom prije sumraka u Jarugu, on i fra Ottó. Potonji je šutio cijelim putem i to je Vilim cijenio kao dobro ponašanje. Upravo je njegov govor stvarao pomutnje u đakovačkom samostanu. Naime, Ottó je bio obuzet duhom. Kada je Ottó, zna samo mađarski i šuti, ali kada govori, obuzet je i tada uglavnom vrijeđa. Kao lijek Vilim se ponudio otpratiti ga u Bosnu odakle je zloduh rodom. Franjevci su tom duhu obećali da će ga obredom poslati u onostrane svjetove.
Trebali su u Jaruzi prespavati u župnoj kući fra Tune iz Draža, tik uz zidine i ujutro skelom preko Save prijeći u Bosnu. Zloduh se probudio i iz Ottóvih usta optužio fra Tunu za silovanje gluhonijeme seljanke. Da ne bi fra Vilima nešto slično optužio, ovaj je Otta izgurao van. Od tada se ničega ne sjeća. Sada mu je bivalo jasno da je drugi zloduh obuzeo njega. Da, sinoć mu je došlo u svijest da se radi o dva duha patarenskih bosanskih svećenika-staraca koji su htjeli biti oslobođeni u Bosni. Natjerali su ih da plivaju preko Save. Patuljka je Vilim znao, bio je Starić, njihov bivši kmet. Obitelj ga je zapuštala pa je često bio na skrbi kod franjevaca. Oni su ga žalili jer je bio mali i zato što je bio proganjan od svoje obitelji. Patuljak je progovorio, ali to nije bio njegov glas:
"Fratre, ja sam Jablan. Također sam starac, kao i Rado koji je opsjedao Starića. Sinoć smo vas opsjeli i zajedno s konjima preplivali rijeku."
Vilim Dalmatinac je dobro znao do kuda dolaze granice opsjedanja i nije se zbunio: "Vi ste vješti kad ste sve nas opsjeli."
"Jesmo, franjevče. Ne bismo da nismo trebali pomoći malom."
"U Bosni smo", rekao je fra Vilim: "Mislim da nas nitko ovdje ne voli." Dobro je znao da je Bosna puna patarena, agresivnih ne-katolika koji nasrću na franjevce. Gledao je po šumi ne dolazi li netko. Uostalom, bosanski je herceg Hrvoje tek nedavno razbio katoličku vojsku mađarskog kralja u planinama unutrašnjosti. Nije bilo vremena za razgovore: "Hajde da te egzorciram."
"Volio bih, kao i Rado, ali imamo problem sa Starićem. Mislim da tebe trebamo uza se, a mi ne možemo još u nebo tvojom egzorcizom. Starić je htio s tobom razgovarati u Jaruzi, ali sam te opsjeo čim ti se približio ispred župe. Morao sam to napraviti i žao mi je, iako si fratar. Starić je morao prijeći rijeku jer u Bosni traži dom, u gradu Negostavcima gdje…"
Glas duha iz patuljkovih usta je nestao pod naletom šumskih ptica. Vilim je bio blizu pa je sve dobro čuo. Odmah se složio: "Čuo sam za to. Za to sam. Nadam se da ćete me štiti od vaših patarena."
"Svakako, brate u Kristu. Bez obzira na tumačenja, i nama i vama je Isus zapovjedio davanje milosrđa."
Napetiji Vilim je vidio krajičkom oka zašto su ptice u tolikom broju preletjele preko njih. Reče duhu u Stariću nogom budeći Otta: "Na konje. Turci!"
Iako stanovnici Slavonije i Mađarske još nisu vidjeli bojni gnjev Turaka, znali su tko su oni. Vilim je opet gurao Otta do konja dok je on ponavljao na mađarskom: "Törökök, törökök! - Turci, Turci!"
Dok je Ottó još govorio, njih trojica su jahala kroz šumu zaogrčući se odjećom u sedlima. Vodio ih je duh u Stariću. Zato su pronalazili čistine tamo gdje progonitelji nisu ni vidjeli prolaz u gustom raslinju. Ipak, iza njih su bila tri ratnika koji su, unatoč šumi, sustizali progonjene. Fra Vilim je znao da neće dugo moći bježati te zapovjedi neka zaustave konje. Sišli su, a on je otjerao životinje u duboko grmlje. Za koji tren su progonitelji projahali pored franjevaca i patuljka u grmlju vođeni topotom potjeranih konja. Vilim reče: "Riješili smo se progonitelja."
"Kako ćemo bez konja?", javi se Rado iz fra Otta.
Vilim odmahnu glavom. U njegovim riječima nije bilo zle namjere, samo vjere u sile koje više ne pripadaju zemaljskom svijetu: "Vi ste duhovi. Sjetite se."
Krenuli su pješice. Nekako su se osjetili sigurnima jedni u druge. Vodio ih je isti cilj - pomoći Stariću, a bile su pred njima iste opasnosti. Duhovima je trebao svećenik da ih oslobodi kad za to dođe vrijeme, Stariću je trebala pratnja, Ottu oslobođenje. Morali su se držati zajedno jer je Bosna zemlja u ratu i puna pljačkaša, njezin je kralj slab, velikaši prejaki, narod zbunjen.
* * *
Nedaleko njihove šume Turci koje su zavarali odmarali su se u usamljenoj mračnoj gostionici. Bili su zadovoljni plijenom od tri konja koje su privezali u staji. Domaćini-Bosanci nisu ih voljeli: Turci su za njih bili bahati i oholi. Ovi su natucali bosanski i s tim slabim jezikom vrijeđali bosanska sela kao prljava. Hvalili su se da je kod njih na Kosovu sve čistije i bolje. Pili su vino i to domaćinima, kršćanima-patarenima nije bilo čudno. Razbijali su snažnim udarcima drvene bukare nakon što bi ispili dalmatinsko vino:
"Pijemo pa razbijamo. Kod nas na Kosovu toga ima u izobilju. Ne treba to štedjeti."
Vlasnik je poslao mlađeg sina da im donese još posuda i vina. Kad je sin zašao za leđa pijanim ratnicima, približio im se: "Kod nas Turaka u izobilju. Ne treba to štedjeti."
Na te riječi, koje su bosanskom vlasniku gostionice bile znak, netko odapne strijele iz mračnog kuta prostorije. Sin i otac otkriju u odjeći skrivene mačeve i zabodu ih u Turke. Pijani, iznenađeni i uvjereni u miroljubivost domaćina, ratnici su od napasnika postali napadnuti.
Cio događaj su gledali fra Ottó i njegovo društvo kroz zaboravljeni otvor u drvenom zidu gostionice koji gleda prema šumi. Duhovi su tražili konje i osjećali kada bi trebao kucnuti trenutak otimanja četveronožnih prijatelja. Nadali su se uzimanju kad se Turci potpuno opiju, no vlasnici gostionice su ubrzali njihove planove. Odmah su otišli do staje i odvezali svoje i turske konje, ukupno šest grla. Nestali su u mrak.
* * *
Starić je znao kuda idu, duhovi su osjećali opasnosti na putu i svi su sigurno putovali kroz Bosnu. Na ruku im je išla slaba napučenost i raspršenost naselja. Neslavni prolazak ugarske vojske dodatno je raščistio put. Jednom su dva dana prolazili i nisu naišli na ljude. Kada bi iz duhovi osjetili, zaobilazili bi ih. Uz prednost slabe napućenosti, Bosna je imala manu: to je planinska zemlja u kojoj se puno prelazi da bi se malo prešlo. Ponekad su duhovi zaposjeli svih devet tijela kako bi prošli kraćim teško prohodnim putom lisičjih prolaza u brdima i muflonskih domova u planinama.
Koliko god teško bilo po danu, svaku bi večer sjeli, zapalili tri ili četiri vatre, sjeli unutar njih i pekli hranu koju su taj dan usput pobrali ili ulovili. Opušteno su pričali uz jelu, vatru i planinsku noć. Rado je govorio o svom rodnom mjestu Rudu oko kojega se nalaze velike planine, veće od ovih na sjeveru Bosne. Volio je govoriti da od Bosne do Indije neprestano se dižu sve više i više planine koje prekida tek po koja nizina. Vilim je pripovijedao o svom rodnom Kninskom polju, najljepšem u Zagori. Bilo mu je smiješno što su ga u Slavoniji prozvali Dalmatincem, jer je bio blizu Dalmacije, ali on je bio Zagorac. Ili, kako su neki govorili, Zagoran. I Jablan je govorio o svom Oreju, selu na rijeci Bosni.
Samo je Starić loše govorio o svom rodnom kraju. Njega je obitelj zlostavljala jer je mali, samo su mu franjevci pomagali. Njegov je rod pripadao samostanu i obavljao je kmetske poslove. Bili su brojni i dosta bogati, ali netrpeljivi: govorili su svom patuljku da je lijen, prljav, izazivali ga, a kada je uzvratio, tukli ga jer je nasilan. Franjevci su ga trebali jer nitko nije dobro čistio dimnjake kao mali ljudi. Kopao je i bunare u gradu Đakovu i okolici. Kao majstor je prije desetak godina, u dvadeset i petoj, dobio otpust iz kmetske službe. Postao je gradski dimnjačar, a dobio je i pravo građanstva. Prije nekoliko dana je nestao. Govorio je da se napokon ohrabrio otići na put. Vidljive i nevidljive glave klimale su sućutno. Znali su da će se tamo gdje ide bolje osjećati.
* * *
Uz dobar zemljovid u glavi i izvanosjetilne sposobnosti duhova moglo se brzo putovati kroz onodobnu Bosnu. Tako su sedmi dan stigli na odredište iznad grada Srebrenika. Jahali su uz planinsku kosinu kroz uski putić između stijena. Vidjelo se da njime ljudi rijetko prolaze i da je ova kosina teška i za gorštake.
Nakon nekoliko velikih zavoja i desetak strmina na putu su se vidjeli prvi tragovi. Bili su to otisci kotača kola. Tragovi volovskih kopita bili su normalne veličine, no trag kola je bio neobično tanak. Pratili su ih do stjenovite zaravni. Tamo im se, dobro skriveno stijenama planine, ukazalo naselje. Stigli su na cilj, grad patuljaka Negostavci.
Stariću su o njemu govorili putujući patuljci-žongleri koji su dobro poznavali patuljasti svijet. On je jako dobro zapamtio put koji su mu zabavljači izložili, godinama ga ponavljao u sebi i napokon prije desetak dana odlučio na njega i krenuti. Jablanov ga je duh obuzeo i on je preplivao Savu, želja katoličkih i patarenskih duhovnika snažila da stigne do cilja. Patuljak je od prvog trenutka osjetio da se nalazi na svojoj zemlji. Trčao je zadivljen uskim uličicama, zavirivao u kućice, radionice i staje. Ali, stanovnika nije bilo nigdje.
Za naselje patuljaka se znalo, no rijetko je tko znao gdje se točno nalazi. Patuljci su u svim rudarskim zemljama bili rado viđeni. Na Starićevu nesreću, njegova rodna Slavonija bogata je žitom, ali ne i rudom pa je Starić bio suvišak svojoj srednjovjekovnoj obitelji koja ga se zapravo bojala. U Bosni, kraljevstvu bogatom rudom, a siromašnom žitom, bilo je i više patuljaka jer su rudnici XV. stoljeća vrlo uski. Kako je Bosna jedna od nekoliko zemalja na kontinentu koja je uvijek po nečemu posebna, tako su u njoj patuljci uspjeli zaposjesti rudnik srebra i ostvariti samoupravu. Plaćali su namete jedino najmoćnijem vođi u Bosni, nekada kralju, danas vojvodi-hercegu Hrvoju. Oni su ih štitili od drugih vođa, a zauzvrat dobivali više srebra. Sada je, pak, vidljivo da zaštita Negostavaca nije bila dovoljna. Naselje je bilo prazno.
Starić je zaljubljeno išao od kućice do kućice, gledao kroviće, ulazio unutra i dirao predmetiće za svakodnevnu uporabu. Bio je očaran. Za njim su išli i svećenici. Odmah su zamijetili kako naselje nije opljačkala vojska. Izgledalo je kao da su patuljci čuli njihove konje i na brzinu nestali dublje u planini.
"Do noći će se vratiti", rekao je Jablan iz Ottovih usta.
"Misliš da nam je bolje otići?", pitao je Vilim.
"Da", uglas rekoše duhovi iz Otta.
"Da vas oslobodim ovdje?", pitao ih je fra Vilim.
"Nemoj", reče Rado. "Ako nas možeš odvesti do naše župe na Usori. Želio bih vidjeti moje župljane. Vjerujem da su živi."
Vilim samo klimne glavom. Bilo mu je, iako je zazirao od patarena i drugih nevjernika, jako žao zbog njihove župe. Znao je još iz Đakova: kada je prije tri tjedna katolička mađarska vojska napredovala kroz bosanske nizine, ubijala je i palila, tako da je ubila i ova dva starca. Vjeruje se i puno njihovih župljana. Usora im je ionako blizu puta do Jaruge i neće biti teško skrenuti.
Starić je sijao od zadovoljstva: "Morate ići. Kad se mještani spuste s planine, neće im biti drago da vas vide. Tako se barem govori."
"Ne bojiš li ih se?"
"Ako me budu ubili, to će biti smrt među svojima."
"Mi ćemo biti u podnožju. Ako ne budeš došao do sutra u podne, krenut ćemo gore", reče Jablan.
Starić se malo zamisli i pristane. Posljednji su put sjeli i zajedno blagovali. U rano poslijepodne oprostili su se. Duhovi i franjevac ostavili su mu tri konja, preveliko bogatstvo. Visoki su odjahali u podnožje planine i postavili prostirke na jednoj od čistina. Tu su prenoćili.
Ujutro je Starić već trčao cestom. Dozvali su ga da skrene u njihovo šumsko zaklonište. Kad su se sreli, kao da se nisu vidjeli desetljećima. Izgrlili su se i izljubili.
"Odveli su me kod starješine, to je patuljak iz Transilvanije. Isprva su bili malo mrki, a onda su se samo smijali. Ubrzo me starješina, naš knez Markó, zagrlio i ponudio mi smještaj kod njega. Od sutra mi grade kuću. Naučit će me kako se kopa srebro."
Starić je isijavao od zadovoljstva. Tuge i radosti su se u početkom četrnaestog stoljeća iskazivale na buran način i pridošlicu je negostavačka zajednica prihvatila uz iskreno veselje. Patuljak nije vidio puno, pa nije ni mogao pripovijedati koliko su njegovi bivši suputnici željeli. Brzo ih je ostavio jer mu se išlo u novi dom. Rastali su se tužno, vrlo tužno.
* * *
Do Usore je trebalo jahati neka tri dana. Duhovi su znali put od Srebrenika do svoje riječne doline izbjegavajući uobičajene putove. Fra Vilim se već čudio kako u cijeloj Bosni nije vidio Bosanca. Time je zapravo bio zadovoljan. Budući preoprezni, puštali su jednog konja ispred njih. To je bila pametna zamisao: na silasku u dolinu netko ih je promatrao.
To su bila ona tri Turčina koje su opljačkali. Tako su se pritajili da su postali dio grmlja i stijenja oko sebe. Priredili su oružje koje koriste od djetinjstva, oštre mačeve i buzdovane od kojih pucaju kosti. Kada su zadnji puta napadnuti, ti su turski plaćenici - poluregularni vojnici i turski naseljenici u albanskoj zajednici - saznali da ih bosanski narod voli dok se bore protiv Mađara, ali da im nisu omiljeni kad za zaradom jašu Bosnom. Doznali su tada da Bosanci imaju višak srčanost, dok su domaćini u krčmi doznali da Turci ispod odjeće nose oklop. Bilo kako bilo, ratnici su prošli bez rane, što se ne može reći za Bosance. Ni krčme više nema.
Kad su preživjeli napad, pratili su tragove kradljivaca. Gubili su ga i nalazili, zaobilazili lisičje staze i muflonske domove i napokon sustigli fratre i konje. Zaobišli su ih i ugnijezdili na putu iz planina u Usorsku dolinu.
U trenutku napada, baš kada su konjske i ljudske glave bile na dva metra od turskih, jedan je Turčin odsjekao glavu drugom, dok je treći bacio oružje i uhvatio se za lice. Izgledali su opsjednuto. Vilim i Ottó su se u prvi mah uplašili misleći da je počeo pljačkaški nasrtaj. Ottó je vikao na mađarskom jeziku i to je smirilo Vilima. Mađarski iz Ottovih usta znak je da ga je duh napustio. Rado i Jablan su se odmah javili iz dva preživjela Turčina. Uspjela im je zamisao da puste konja i da ga jedan od duhova opsjedne. Konj je prošao zasjedu, tek je tada duh osjetio da je netko dobro skriven malo iznad puta za dolinu. Radilo se o Radu - on je u konju prošao pored zasjede i ušao u jednog vojnika, ubio drugog i brzo ušao u trećeg davši mu stravične slike u glavi. Jablan shvatio i pritekao u pomoć. Opasni su turski plaćenici postali vlasništvo bosanskih duhova.
"Evo, naših Turaka", sjedne ratnik s Jablanovim glasom na konja.
"Lovili su nas i sebe ulovili", dometnu Vilim.
Odjahali su u Usoru. Doista je dolina bila razrušena, kao i župni dvor dvojice duhova. Skupili su po naselju građu i odjeću, očistili što se čistiti moglo, no duhovi su vidjeli da nemaju zbog čega zadržavati fratre da ostanu. Otpratili su ih u turskim tijelima do granične rijeke Save.
U rastanku uobičajenom za ono doba izrekli su žalost jer su fratre skrenuli za njihov razrušeni dom. Vilim Dalmatinac je odbacivao njihove riječi: zbližili su se i to je bilo dovoljno. Nakon dugog rastanka katolika i patarena, Vilim i Ottó su se ukrcali na skelu. Put ih je vodio za Đakovo, gdje je Vilim ostao i postao popularan u samostanu pričama o doživljajima u Bosni, zatim u Pečuh i Budim, gdje se Ottó vratio kući. On je znao tek dio doživljenog - cijeli je put proživio opsjednut, tek na trenutke je bio svjestan, ali ni onda nije znao jezik. Profesor János iz Pečuha, Ottov suputnik s puta iz Mađarske do Đakova, slušao je njegove priče, morajući sastavljati vlastitu priču iz Ottovih krhotina; bilo mu je drago što se vratio kući.
U Usori su ostali duhovi koji su desetljećima obitavali u raznim tijelima, pomažući svojim župljanima i njihovim potomcima. Starić je ostao među svojima. Postao je rudar, izgradio tri kuće, oženio se i postao uglednim građaninom Negostavaca.
Post je objavljen 14.11.2006. u 00:30 sati.