Bogata prošlost krajeva na razmeđi istoka i zapada čest je izvor nadahnuća Mariju Berečiću, dobro poznatog čitateljima "Parseka". Duhovi, nasilne vlasti, hereze i ljudskost u teška vremena oblikovali su dvije povezane priče koje donosimo. Ovaj diptih osobitog ugođaja odvija se 1415. godine u Slavoniji i Bosni, u zbiljskom i nadnaravnom svijetu kasnog srednjovjekovlja. Originalni pristup i potanko poznavanje svijeta kojeg opisuje čine i ove Berečićeve priče čitateljskim užitkom.
Mario Berečić
SER JAKAB
______________________________
Izvor: Cronica seu origo fratrum minorum de Observantia in provinciis Bozne et Hungarie Christo Iesu militantum - Kronika ili ishodište opservantske Manje Braće koja vojuju za Isusa Krista u provincijama Bosni i Ugarskoj. Bliži izvor su Sablasti u samostanu: jedna epizoda iz slavonske franjevačke povijesti, objavljene u knjizi Stanka Andrića Potonuli svijet - rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju. Institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Slavonski Brod, 2001., str. 191. - 223.
János, profesor sveučilišta u Pečuhu, promatrao je susret njegova franjevca Otta sa svojom slavonskom braćom. Kako su pristojni i puni razumijevanja u ovakvim trenucima! Inače su puni mržnje, kao i cijela zemlja tek nedavno izašli iz ratova koji su pokidali veze između Mađara i Slavena, radilo se o seljacima, redovnicima, plemićima ili profesorima. Do prije koju godinu pobunilo se slavonsko kraljevstvo, prva slavenska država od Mađarske na jug, ove je godine bosansko kraljevstvo teško porazilo mađarsku vojsku. Najjužnija slavenska kraljevstva pridružena mađarskoj kruni, hrvatsko i dalmatinsko, stalno su u pobunama. Zbog pobuna je János Pečuški ovdje, a prati ga fra Ottó iz Budima. Novi kralj Žigmund - Sigismund , vrlo je uspješan u održavanju vlasti, ali je neomiljen jer je stranac. Po jeziku je bio Nijemac, ali su ga u Slavoniji podržavali mađarski naseljenici te su Slavonci-Slaveni izjednačavali kraljevo nasilje s nasiljem Mađara. U Mađarskoj se Žigmund i Mađari nisu pretjerano voljeli. Voljeli ga podanici ili ne, slomio je otpore mađarskog, slavonskog i hrvatsko-dalmatinskog plemstva, ali nije uspio porobiti nemirne planinske Bosance vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Oni su prije četrdesetak dana, početkom kolovoza, teško porazili mađarsku vojsku pomažući se i Turcima koji su već zgazili Grčku, Bugarsku i Srbiju. Bosanci su i inače bili problem za okolne države: prije dvije stotine godina u njihovim izoliranim krajevima buknulo je patarenstvo, krivovjerje došlo iz Provanse, a ojačano bugarskim bogumilstvom. Patareni su ubijali katoličke svećenike i protjerali ih. Zato je mađarski i hrvatski kralj Bela IV. bosanskom biskupu-izbjeglici dao ovaj grad Đakovo i nekoliko župa, a potonji se preselio iz svojeg biskupskog grada Vrhbosne u sigurnu Slavoniju 1247. godine. Njegovi se nasljednici nisu vraćali u Bosnu. Sadašnji biskup bosanski nije u gradu jer je otputovao na zapad Slavonije pa su János i Ottó došli izravno u franjevački samostan.
Potom se profesor i sam predstavio pokazujući kraljevske potvrde. Jánosa su predstavnici kralja Žigmunda Luksemburškog zamolili da riješi prijepor u đakovačkom franjevačkom samostanu. Đakovačkim franjevcima se svidjelo da János Mađar govori njihovim jezikom, dok njemu to i nije bilo teško: u pečuškom kraju žive i Slaveni i Mađari. No, to je bilo jedino što im se svidjelo. Kralja i predstavnike vlasti nisu voljeli jer je prošlo tek sedam godina od pokolja slavonskog plemstva koje je Žigmund te 1408. pozvao na sabor u grad Križevce i pobio, iako je dao kraljevsku riječ će biti sigurni. Uzdržani, puni blagog prezira, Đakovčani su dočekali predstavnika mađarskih franjevaca i poslanika "mađarskog" kralja koje je pratio oveći odred konjanika u oklopu. Samostanski kustod Nikola počeo je svoju priču, a događaji iz priče pravi su razlog dolaska predstavnika kralja i franjevačkog reda:
"Kad je mađarska vojska bila poražena u Bosni kod Usore, vraćala se preko Đakova. Dvojica teško ranjenih, ser Jakab Meljkutski i njegov štitonoša Aladár ostali su kod nas jer se više nisu mogli kretati ni u nosilima. Preminuli su brzo, a mi smo ih uz najveće časti pokopali na našem groblju u samostanu. Osobno sam preko noći molio za njih u crkvi, pred oltarom. Molio sam se i ugledao ser Jakaba kako mi prilazi. To jutro smo ga ukopali, a on se šetao po crkvi u svojoj opremi. Nije bio sam, s njim je išao i paž Aladár. Neću nikada zaboraviti...", uzimao je fra Nikola zrak, "hodali su teško upućujući se baš prema meni. Vitez je pružio svoje ruke, ja sam ih uhvatio i počeo se hrvati s njim. Napao me i paž, ali sam ga gurnuo nogom i on je ostao ležati na podu crkve. Hrvao sam se s umrlim skoro do jutra. On me gurao prema vratima crkve, ja njega prema oltarima. Napokon sam se sjetio gdje nama leži moć, pogledao na fresku Isusa Krista i zavapio: 'Spasitelju, pomozi već jednom.' Odmah su nestali, a ja pao u nesvijest. Kad su me podigli ujutro s poda, nisam mogao vjerovati. Ispričao sam sve i odmah smo otkopali trupla. Na blago mekim rukama ser Jakaba vidjelo se da su ih moje šake držale, pažu je jedna noga bila odbijena. Morali smo ih izbaciti podno zidova samostana. Tamo i sada leže."
Kraljev poklisar nije povjerovao u priču, samo je promrljao nekoliko riječi u kojima nikoga nije optuživao i zamolio domaćine da mu pokažu smještaj. Želio je ostati u samostanu i neko vrijeme promatrati njihovo ponašanje. Mrak je već pao, pa nije mogao vidjeti izbačena trupla. Njega i fra Otta doveli su u malenu sobu s dva stola i toliko kreveta te brzo nestali.
Ottó nije ništa govorio - nije bio previše obaviješten, niti su ga te stvari zanimale. Slaveni koji žive u kraljevstvu bili su mu nepoznanica, nije znao ni slavonski, ni bosanski, ni hrvatski jezik. Prema Jánosevu mišljenju, bio je tipična neznalica, debeljuškasto-tupasti fratar sa zapada Mađarske. Njegove franjevačke starješine poslale su baš njega da se narugaju franjevcima u Đakovu: šalju im najgoreg od sebe, a ne najboljega. Mađarske franjevce pati jer su uvijek bili pod upravom bosanskih fratara, čak je i srce Mađarske, tvrdi grad Budim, imao samostan odgovoran južnim Bosancima.
* * *
János je vrtio glavom: uzdržanost, skromni smještaj, sumnja u oskvrnuće nedužnih kraljevih vojnika mučila ga je više od jezivosti priče koju je čuo. "Svi su crkveni redovi i svjetovni staleži u ovoj kraljevini protiv nas. To se osjeti", reče više za sebe.
Profesor se malo iznenadio kad se suputnik javio: "Izbaciti ta tijela najveća je slavonska drskost od kada je Luksemburgovac smirio njihov otpor. Ako su lagali, dobro su se zaštitili. Živi mrtvaci dobro štite njihov čin", uzvrati Ottó.
"Meni to zaudara na pobunu", prihvati profesor János.
Nije dobio odgovor. Franjevac ustane s kreveta na kojemu je sjedio te izađe. Profesor je pretpostavio da se zaputio kod bludnica jer i njih je bilo uokolo samostana. Da, Ottó je životan, u tren je znao skupiti seljake na propovijed, raspaliti ih i dobiti darove kojima je hranio svoje suputnike. Nije se stidio zarađivati na taj način. Dakako, kad je prešao Dravu, više nije imao kome propovijedati jer su prolazili slavenskim-slavonskim krajevima.
Takav je on, promjenjive naravi. Na početku je puta pokazivao umnu tupost, a tek kako su prolazili Slavonijom pokazao se drukčijim. Kad su počeli put iz Pečuha, izjavio je da ne zna latinski, osim nekoliko molitvi i stihova, a nakon prelaska granične rijeke Drave već je znao navoditi čitave ulomke iz Cicerona i objašnjavati ih na latinskom jeziku. Unatoč ćudljivosti, taj mu je prepredeni redovnik ipak bio simpatičan.
János je legao i dugo čekao san. Vrtio se stalno razmišljajući o domaćinima. Oni i ne skrivaju da su ljuti na kralja jer je vladao nepravedno i krvavo. Znao je da se neće otvoreno suprotstavljati, ne nakon Žigmundove pobjede nad njihovim buntovnicima, ali i da će se na ovakve načine boriti. Ovo je mali neposluh za koji je potreban samo jedan poklisar, no mora se ispitati i zaustaviti jer prijeti novim neposlusima. A oni će izroditi novu pobunu.
Čim je zaspao, ušao je Ottó i uzeo mu pokrivač. János je odmah pružio ruku na redovnikov krevet i vratio oduzeto. Kako je utonuo u san, ponovno je ostao bez plahte. Izderao se na Otta, no ovaj je samo rekao na latinskom: "Hladno je."
Profesor je ustao, odjenuo se u mraku, upalio svijeću i krenuo prema svojim pratiteljima. Oni su odsjeli u konjušnici pored samostana. Ljubazni vitez mu je ustupio mjesto u maloj spavaonici.
* * *
Na zajutarku, u ranu slavonsku zoru, profesor je ušao u blagovaonicu ignorirajući Otta. Ovaj nije razumio o čemu se radi, no nije htio za vrijeme kratkog obroka ništa govoriti. Kad su izlazili iz samostana, domaćin fra Nikola neotesano je napustio profesora pričajući sa svojim franjevcima o mađarskim fratrima koji tamo vole kockati preko mjere. Samog Jánosa sustigao je Ottó upitavši ga zašto se ljuti.
"To ste trebali pitati me jučer. Plahtu ste mogli zamoliti."
"Koju plahtu?", čudio se franjevac.
"Onu koju ste mi sinoć uzeli."
"Ja sam spavao cijelu noć. Ničega se ne sjećam."
Došli su uto ispod zidina. János je odmah vidio da se neće naći traženo na tijelima. Oklopi, kosti i lubanje bili su porazbacani uza zid, već bez ostataka mesa na kostima. Tragova borbe na mrtvim tijelima više nije bilo. Slaveni su se povukli što dalje od oklopljenih kostura hineći veliki strah.
Glume. Izbacili su tijela da se osvete kralju, prezirao ih je János.
Profesor se okrenuo i uputio u samostan, za njim ostali. Domaći su likovali, Ottó je opet prišao. János mu šapne: "Ne vrijedi nam se svađati. Toliko je neprijatelja oko nas. Nemoćan sam."
"Zato vas je kralj poslao, uvijek iznađete rješenje.", reče mu Ottó.
Išli su dio puta, Mađari ispred, Slaveni iza. Onda profesor prozbori: "Čudim se, zašto ste mi uzeli pokrivač."
"Nisam. Tek sam se jutros probudio s dvije plahte na sebi. Čuo sam od vojnika da ste prespavali kod njih."
Profesor ga je gledao nepovjerljivo. Onda Ottó prizna: "Bio sam se... kartati. S Đakovčanima."
Odmah je sinulo Jánosu zašto su se domaćini nakon jela onako šalili na račun Mađara-kockara. Nije mu preveo što su jutros govorili. Njihova neotesanost zrela je za ignoriranje. A ovo s Ottom... to je fratrova igrarija. Zanemarit će je.
Za ručkom je opet slušao grube šale na račun mađarskih franjevaca. Doista je prezir domaćina bio jak kad su se šalili s Ottom na njemu nepoznatom jeziku kršeći pravilo šutnje za jelom. János je posjedovao dovoljno objektivnosti za ovo neobjektivno doba da bi pomislio kako su Slavonci zli. Oni su samo reagirali na krvavu vlast kralja i Mađara koji su mu pomagali kršeći stoljetna prava ovih Slavena. Htio je reagirati, nešto im reći, ali nije znao kako. Njemu je, uostalom, svejedno. On ima misiju kojoj se mora posvetiti. Rat ga ne zanima, to je za vitezove i druge pljačkaše.
Ottó se sam snašao. Pogledao je kustoda Nikolu i rekao na slavonskom:
"Ja znam što je bilo u brdima."
Zabava domaćina naglo je prestala. Svi su velikom brzinom zaronili glave u tanjure i zašutjeli.
"Što?", pitao je profesor. Ottó je samo zagonetno šutio. Na mađarskom.
Nakon jela János je projahao Đakovom. U kući Egona Stolara, najuglednijeg Mađara u gradu, dogovorio je sastanak s ostalim Mađarima. Odmah su ga obasuli žalbama protiv većinskih Slavonaca. Prema njima, oni samo toleriraju kralja i uvijek su protiv vlasti. Bili su svjesni da su franjevci izbacili tijela i izmislili priču.
"Oni nisu pod kraljevskom vlašću. Ako utvrdim da su lagali, onda ih mogu kazniti. Inače ne. Oni su slobodni od svjetske vlasti", objasni profesor.
"Možete ih slobodno kažnjavati, pokvareni su lopovi", reče sitni trgovac Bence.
"Sakrili su novac od biskupove desetine iz brđanskih župa", dometne Egonov sin Lájos.
"Svejedno, moram ostati tamo i trpjeti ih. Sami će se otkriti.", János je vrlo samouvjereno tvrdio. U sebi je znao da nije tako. Od redovnika je teško bilo što dobiti, napose priznanja za protudržavni čin.
Kad je završio razgovor, ispred Egonove kuće dočekao ga je kustod Nikola, nikad ljubazniji, ali s dozom uplašenosti: "Zna li fra Ottó slavonski?"
"On sve zna", nasmije se János dobre volje nakon posjete zemljacima: "Kad smo krenuli na put, nije znao latinski, oko Valpova bio je mali Ciceron."
Fra Nikola se nije nasmijao. Šutljivo je pratio izaslanika kroz grad te ga žurno uveo u samostansku blagovaonicu. Ottó se tamo nalazio okružen vrlo uznemirenim fratarskim haljama. Govorio je razgovijetno slavonski, iako je više vukao na bosanski.
"O svakom je fratru nešto rekao. Zna sve naše osobne tajne", šapnu Nikola.
Profesoru svane o čemu se radi - i naglo znanje latinskog i nepredvidljivo Ottovo ponašanje. I da je bio manje učen, prepoznao bi o čemu se radi. Imao je iskustva s tim i znao je da su franjevca obuzeli duhovi. Na drugi način fratri poput Otta - priprosti putujući fratri - ne govore druge jezike, osim materinjeg, a i njega iskrivljeno. Glasno se obratio:
"Tko mi je, Ottó, skinuo plahtu?"
"Nije on. Pod tvojom plahtom, Jánosu, Aladár je umro. Bio sam u njegovu tijelu, pa nisam odolio da Otta ne iskoristim da se igra tobom. Samo, nemoj me napasti, jer neću stradati. Stradat će Ottó.
"Neću te napadati", reče János ravnodušno, iako se nije osjetio sretnim zamišljajući da je svoje vrijeme dijelio s obuzetom osobom.
"Jesi li to ti, Aladár?", zavapi fra Nikola.
"Nisam, kažem vam, samo mi je njegovo tijelo bilo privremeni dom!"
"Tko si ti, ako nisi Aladár?", upita jedan od domaćih fratara.
"Starac Rado iz Ruda", reče duh iz Ottovih usta našto izazove žamor. Starci su bili krivovjerni svećenici iz Bosne, a patarensko krivovjerje bilo je povod zbog kojeg je kralj i počeo rat.
"Uz mene je bio još jedan starac. Nas dvojica smo vodili bosanske župe oko rječice Usore. Mađarski su vojnici ušli u naš dom i ubili nas pod optužbom da smo u dosluhu sa sotonom. A nismo, vjere mi naše bosanske. Umjesto da smo otišli kod Boga, ostali smo lebdjeti gledajući ubojice kako se spremaju za bitku. Gledali smo i vojvodu Hrvoja i znali da će pobijediti. Ne treba tu biti prepametan. Naši su Bosanci imali veliku vojsku i poznavali područje. Samljeli su Mađare odbacivši taj dan tisuće duša u vis. Moj drug starac i ja onda još nismo znali kao se kretati kao dusi te smo se zatekli u tijelima mađarskih vojnika. Vozili su nas u tim tijelima do Slavonije, do ovog katoličkog samostana. A kad smo tu dovedeni, odlučili smo malo poplašiti fratre. Fra Nikola se baš nije snašao i to uzeo k srcu. Katolici inače ne vole šale kao mi. Onda su tijela izbačena iz grobova, izašli smo iz njih i pokušali se vratiti sami u Bosnu. Nije išlo, ja sam zalutao na drugi kraj Slavonije i izgubio druga. I onda sam ušao u ovog Mađara. Inače, možete me istjerati iz njega, ali ću se vratiti. U nekog od vas. Evo vam ponude da vas ne diram: vodite me u Bosnu. Priznajem, nisam se još naučio kretati u prostoru. No, pazite se! Tko god me napadne, ući ću u njega. To sam dobro naučio."
Slušatelji su dugo i užasnuto šutjeli pa pogledali kraljevog izaslanika. János se nije dugo dvojio. Rješenje problema zbog kojeg je došao nametnulo se samo. Nakratko se u kutu blagovaonice posavjetovao s Nikolom da bi zatim izašao pred fratre. Uz klimanje glave kustoda Nikole, objavi:
"Ujutro se fra Ottó sprema na put. Da se riješimo starca. A za drugog duha, pripremite se. Pojavit će se, u to sam siguran. Onda mu ponudite pratnju do Bosne."
Kao društvo opsjednutom Ottu javio se Fra Vilim Dalmatinac. Krenuli su ujutro prema rijeci Savi, granici Slavonije s Bosnom. Tamo će Vilim obaviti obred istjerivanja duha i osloboditi fra Otta suvišne duše. Profesor János osobno je ispratio fratre koju milju dalje od grada te se vratio i na brzinu spremio. Žurilo mu se iz neljubaznog Đakova prije jesenjih kiša.
* * *
Na kapiji je izaslanika i oružanu pratnju ispratilo cijelo naselje, posebno domaći fratri. Nikada nisu bili ljubazniji. Fra Nikola im je poželio dobar put.
"Glavno je da smo našli krivca. Nikada ne bih dozvolio da je duh kraljevskih mađarskih vojnika zao", govorio je János skačući na konja.
"Najbolje je bilo ovako. Bosanska crkva svejedno je kriva za sve. Sada smo mirni i mi i vi Mađari", složio se Nikola.
Oružnici i profesor napustili su gradsku okolicu brzajući prema mađarskom sjeveru. János je u glavi pripremao pismo kraljevskoj kancelariji o svim događajima u samostanu. Jedva je čekao da u Pečuhu dočeka fra Otta pri povratku s bosanske granice.
Post je objavljen 14.11.2006. u 00:25 sati.