Galaktički književni leksikon: Oliver Franić
Oliver Franić, autor trosveščanog romana Araton i dugogodišnji ljubitelj znanstvene fantastike, rođen je u Rumi 17. rujna 1951. godine, no djetinjstvo je proveo u Šibeniku, a kasnije je studirao i radio u Zagrebu. Posao inženjera elektrotehnike vodio ga je od Sirije, preko SAD-a, Meksika i Skandinavije do Italije gdje danas živi. Razgovor je vođen u Zagrebu, dana 8. prosinca 2005. godine.
POČELO JE U ALEPU
Razgovarao: Boris Švel
____________________________________
Parsek: Kojim si putem došao do Aratona?
Franić: Čini mi se da sam oduvijek nešto pisao. Kao gimnazijalac dobio sam neke nagrade Grada Šibenika za neke literarne radove - danas je to bogohulno reći - socijalističke tematike, no takva su bila vremena: teme su bile zadane. Zatim sam na studiju elektrotehnike uređivao fakultetski studentski list, uvodnici bi olako narasli na po dvije stranice. Kasnije sam nešto malo pisao u biltenu ARKZ-a (Astronomskog raketnog kluba Zagreb, op-ur.). Araton sam počeo pisati u Siriji, gdje sam bio između 1980. i 1985. godine. Prve stranice napisao sam rukom u gradu Alepu 1983. godine, a zatim po Damasku i Latakiji. Na stranicama sam stavljao datume i mjesta gdje je što pisano: kasnije u Rijeci, Šibeniku, Prištini, pa Stockholmu, Sao Paolu, Montrealu, Montereyu... Sve do 2001., kad je roman bio gotov. Poslije sam sve to skupio i objavio na kraju svake knjige, kao uspomenu.
Araton je bez sumnje žanrovski roman, nalik fantasyju, no zapravo je SF. Što znači žanrovsko određenje?
Moj pogled na žanrove možda ne će svi dijeliti. No, kad govorimo o odnosu glavnine književnosti i žanrova, moramo računati da je književnost kroz tisuće godina izgradila kriterije koji se odnose na kvalitetu pisanog teksta, izgradnju rečenica, izgradnju radnje, likova... S druge strane, čitatelji imaju raznolike interese, jedne teme ih zanimaju više, a druge pak manje. Moj omiljeni primjer je ljubavni roman, ljubić. Dobar broj čitatelja i čitateljica htio bi više ljubavi nego u što je ima u nekom romanu opće književnosti, pa i po cijenu manje literarne kvalitete. Iz cjelokupnog života, dakle, zanima ih ljubav. Neke zanima povijest, neke pak zločin. Nas u žanru zanima što se može čovječanstvu dogoditi u budućnosti ili kamo nas može odvesti tehnologija. Ljude koje zanima fantastika zanima pak nešto drugo... Kad postoji potreba, nađu se ljudi koji će je zadovoljiti, dakle pisci koji su tipično žanrovski. Oni ne kotiraju visoko na ljestvicama glavnine književnosti, ali zadovoljavaju žeđ za nečim posebnim, pa tako, dakle, nastaje žanr. Onda se javlja konkurencija, pa raste kvaliteta i unutar žanra.
U književnosti "glavnog toka" - kad govorimo o znanstvenoj fantastici - javlja se netrpeljivost iz još jednog razloga. Znanstvena fantastika govori o znanosti koju treba poznavati, a mnogi pisci koji ne pišu znanstvenu fantastiku ne znaju ništa o tim stvarima. Unutar žanra smatra se da žanr ima prednosti, da je teži i zahtjevniji, dok se u glavnini književnosti smatra da žanr ima niže kriterije, pa ga gledaju s visine i potcjenjivački.
U znanstvenoj fantastici najljepše je novo gledanje, neki novi kut iz kojega možeš reći: jeste li primijetili da to-i-to dovodi do toga-i-toga?! Ali, mnogi mladi pisci često nemaju takvo novo viđenje, nemaju što novo reći, iako žele pošto-poto postati pisci.
Nisu nevini ni oni koji pišu glavninu književnosti. Oni mogu slagati lijepe rečenice, ali ne znaju tehniku. Oni ne mogu suvislo pisati o stvarima koje nas zanimaju, primjerice o putovanjima u svemir i njihovim efektima - da putnik ne stari zbog einsteinovske relativnosti. Ima tu dosta i zluradosti, kad ti netko spušta što pišeš žanr.
Kad gledam glavninu književnosti i žanr, meni je važno da čovjek ima što reći. Imaš masu workshopova, masu radionica gdje se uči pisati, imaš knjiga koje obrađuju to područje. Postoje ljudi koji su odlučili pisati, postati pisci, ali oni - jadnici! - nemaju što reći. Primijetio sam to u Americi, a vidim da se to preslikava i u nas.
Slabo pratim našu suvremenu glavninu književnosti, ali vidim da su to kratki romani, sto pedeset do dvjesto stranica. Ne branim Araton, ali neke stvari jednostavno ne mogu biti toliko kratke.
Kako je bilo objaviti roman veličine Aratona?
Mislim da je važno imati otvoren pristup za sve kategorije pisaca. Javi se neki majstor za minijature s jedne strane, odnosno netko s romanom od šest stotina stranica s druge strane. Važno je da postoji cijela lepeza mogućnosti. Nije bilo lako, ali nakladnika je toliko da - ako si uporan - moraš na kraju i uspjeti. Prvo sam išao onima koji su poznati po izdavanju SF knjiga: Nevenu Antičeviću u Algoritam, odnosno Damiru Mikuličiću u Izvore, no nisu pokazali preveliki interes. Tako je nakladnik na kraju bila Nova knjiga Rast.
Koje si utjecaje primao?
Na mene je utjecalo sve što sam pročitao, od Šegrta Hlapića na dalje. No, postoje utjecaji kojih sam svjestan, a očito postoje i oni kojih nisam bio svjestan, na koje su mi ukazali drugi ljudi nakon što sam objavio roman. Svjestan sam utjecaja Stanislawa Lema kojega smatram jednim od najboljih pisaca znanstvene fantastike do danas. Lemova rana djela, recimo roman Ana sa zvijezda, držim previše "socijalističkima", no njegova kasnija djela su vrhunac SF-a: Povratak sa zvijezda, Solaris, Nepobjedivi, Fijasko. Tu su i braća Strugacki - Teško je biti bog, Piknik kraj puta - iako su Strugacki "šarali", imaju različitih djela.
Ima čudnijih utjecaja, među kojima moram priznati Tolkiena, najviše svojom širinom i epikom, kao i odsustvom straha od puno različitih imena i naziva. Toga sam se i ja držao: ako želiš opisati autentičan svijet, ne možeš dopustiti da se kulise naziru. Znači, svoje ime mora imati i onaj predio koji se ne spominje izravno. Zato je najbolje sve imenovati, pa upotrijebiti u romanu onoliko koliko ti je potrebno.
Još jedan utjecaj koji sam prepoznao jest Edgar Rice Borroughs koji je pisao više fantastiku nego science fiction, i to niske literarne vrijednosti. Međutim, on me oduševio s jedne strane svojom imaginacijom, odnosno napetošću radnje s druge strane. On je znao vrlo efektno završiti poglavlja, tako da čitatelj jednostavno hrli u nova. Svjesno sam pokušao to primijeniti.
Krsto je Mažuranić, kao moj prvi čitatelj, prepoznao pak utjecaj Karla Maya kojega sam čitao dok sam bio mlad, čega pak nisam bio svjestan.
Pripadaš dugogodišnjim ljubiteljima znanstvene fantastike. Kako je to bilo biti fanom SF-a prije skoro trideset pet godina?
Ranih sedamdesetih, to je značilo prepričavati sadržaje rijetkih filmova, bilo je oko tri-četiri filma...
Godišnje?
Ma kakvi! Bilo je sve skupa desetak filmova! Godine 1971. pojavila se Odiseja u svemiru, prije toga bila je Zabranjena planeta, još nekoliko jako starih filmova i nešto ruskih filmova na televiziji. Svaki ljubitelj žanra znao je nabrojati sve SF filmove.
Bio je i sajam SF-a u zagrebačkom Studentskom centru 1972. godine. Ondje su bili Darko Suvin, Zvonimir Furtinger, Predrag Jirsak... Jirsak je danas pomalo zaboravljen, ali u ono doba je bio ime. No, tada nije bilo teško biti ime u žanru: svatko tko je nešto napisao bio je poznat. Tada sam razgovarao s Furtingerom, bio je vrlo zanimljiv! Njegove knjige Osvajač 2 se ne javlja i Svemirska nevjesta su nešto što bi svaki SF fan trebao pročitati.
Zatim knjige, bile su rijetke i uglavnom prijevodi. Vrlo je važna bila zagrebačka izdavačka kuća Epoha koja je izdavala takve knjige. Mi smo imali liste knjiga koje smo tražili po knjižnicama. Recimo, Državu na Mjesecu sam našao u šibenskoj knjižnici jedne zime kad je sve bilo okovano ledom i oduševljeno je pročitao. Danas bi ta knjiga bila teška za čitanje, osim možda najokorjelijim ljubiteljima žanra.
U drugoj polovini sedamdesetih pojavila se strana literatura u knjižari u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. Bio je to šok. Kad smo doznali da tamo ima znanstvenofantastičnih knjiga, praktički smo se počeli tamo sastajati. Tamo smo upoznali i druge ljude koji su bili oduševljeni SF-om
Kad kažeš "mi", na koga točno misliš?
Ljudi koji su osnovali klub SFera: Krsto Mažuranić, Bruno Ogorelec, Vojko Kraljeta, Vladimir Sokol i drugi...
To nas je ponukalo neka počnemo čitati na engleskom. Prva knjiga na engleskom koju sam pročitao bila je 2001. Odiseja u svemiru Arthura Clarkea. Odiseja u svemiru je zanimljiv fenomen; film je uzbudio generaciju, ali nikako ga nismo mogli protumačiti, osjećali smo kako je tu nešto nedorečeno i nerazjašnjeno. Onda je tih godina gostovao u Zagrebu pisac Frederick Pohl, mislim da je domjenak bio u knjižnici "Bogdan Ogrizović". Pohl je odgovarao na razna pitanja čitatelja i netko ga je pitao i o filmu Odiseja u svemiru: kako on tumači završetak tog filma? Pohl je odgovorio nešto vrlo zanimljivo, naime, da su film radili Arthur Clarke i Stanley Kubrick. No, kad su to zajedno dovršili, Kubrick je ostao sam i vjerojatno rekao: "ipak sam ja ovdje glavni, a ne Arthur Clarke", pa je izmiješao kraj. Ljudi su se na to zbunili i otišli Clarkeu, upitavši ga o čemu se tu zapravo radi, a on je potom morao napisati knjigu u kojoj je sve razjasnio. Tako je tvrdio Pohl (knjiga i film zapravo su nastajali usporedno, op.ur.).
Kad sam čuo da je Clarke objasnio Odiseju u knjizi, jedva sam dočekao da je pročitam. No, kako je knjiga došla na engleskom, morao sam naučiti engleski da bih je mogao čitati (smijeh).
Ispričaj nam kako si smislio SFera?
SFera jest ime koje sam ja dao, kažu da sam SFerin kum. Bilo je to slučajno, kad sam se prvi put sastao s Krstom Mažuranićem, a on mi je rekao kako postoji ideja da se u okviru kuće Vjesnik pokrene časopis za znanstvenu fantastiku. Trebalo je tom časopisu dati ime, a Krsto je predložio ime "Futura"... Pitam se je li Krsto držao to ime u rukavu za kasniji časopis? Ja sam pak dao prijedlog neka se tove "Sfera", jer sam upravo bio pročitao neku knjigu engleskog izdavača Sphere, pa mi se to ime svidjelo. No, Vjesnik je imao svoju politiku oko imena, pa je ime časopisa ispalo "Sirius", a SFera ime kluba.
Ja sam u to doba bio u vojski, a kad sam se vratio, doznao sam da postoji klub SFera. Kad sam se čuo s Krstom, rekao mi je da su uzeli moje ime. Bilo mi je jako drago, ime je još bolje za klub, nego za časopis. Također mi je drago što je ime preživjelo tako dugo i da je prepoznato, recimo da to godi mojoj taštini (smijeh).
Na posljetku, kako vidiš domaći SF nekad i danas?
Ne mogu reći da poznajem današnji SF. No, očito je da je domaći SF do pojave "Siriusa" bila vrlo sporadična pojava. Imalo smo Bjažića i Furtingera, kao i još neke izolirane pojave. Tu je i Darko Suvin sa svojim pregledom Od Lukijana do Lunjika, međutim "Sirius" je otvorio mogućnost sustavnog bavljenja znanstvenom fantastikom - aktivnim bavljenjem, dakle pisanjem - kod mladih ljudi. No, to je neusporedivo s ovim što imamo danas: pričama u SFerinim zbirkama i drugim edicijama, "Futuri", novinama i fanzinima, romanima kojih je svake godine barem nekoliko. Imamo drukčiju kvantitetu: tu govorimo o redu veličine! Samim time, imamo ii kvalitetu. Mislim da idemo na bolje!
Hvala Ti!
Post je objavljen 14.11.2006. u 00:10 sati.