Marketing
moj najdraži band: DREDG
Dredg: Neki od najvećih umjetnika na svijetu nisu bili slavni.
Smislili su neke od najljepših modernih rock pjesama današnjice.
Oni se ponašaju kao da prije njih nije postojala nikakva glazba. Ne zanima ih što je postojalo, nije ih briga za današnji muzički svijet, ne tiče ih se što će biti sutra. Oni sviraju točno ono što žele na način koji im se sviđa, a čine to tako kao da im je to najlakša stvar na svijetu. Još uvijek nije jasno kako su uspjeli napraviti ovako upečatljive pjesme, kako to da ih nitko prije nije napravio i kad će to ostatak svijeta shvatiti.
Dredg su iz malog mjesta Los Gatos u sjevernoj Kaliforniji, a nastali su sredinom devedesetih kao bend srednjoškolskih prijatelja. Kraljevska i pomalo pseudonimska imena članova, koji se smatraju ružnima pa se vrlo rijetko fotografiraju, su Gavin Hayes (pjeva), Mark Engles (gitarist), Drew Roulette (basist) i Dino Campanella (bubnja). Povezala ih je ljubav prema istoj glazbi (Sepultura, Pearl Jam, Miles Davis, Deftones) koju su na početku benda obrađivali da bi 1999. objavili svoj prvi album 'Leitmotif' i njime se odmakli podaleko od svojih početaka. Njegovo reizdanje izlazi 2001. kad je bend otkupio Interscope, a pred kraj prošle godine za istog izdavača objavljen im je novi album 'El Cielo', snimljen u George Lucasovim Skywalker studijima u brdima Marin, sjeverno od San Francisca. I jedan i drugi album su iznimno loše prodavani gdje počinju i završavaju moje brige za budućnost ovog benda, odnosno nabavljivost budućih izdanja...
Usporedbama bi se Dredg moglo opisati kao bend koji je opčinjen prirodom na način Pink Floyd, naginju konstrukciji pjesama Led Zeppelin, gaje opijajuće melodije Davea Gahana (Depeche Mode) teatralnog pristupa Anneke van Giersbergen (The Gathering), da bi zbroj bio Radiohead iz faze ne-pravimo-se-pametni-nego-samo-sviramo-iz-duše. Mogu vam reći da bend na albumu ima i bugarske zborove, solaže na trubama, gudače, cimbala, zvukove satelitskih antena, a od žanrova i ska, emo-core, jazz, metal (u gitarama), ali prvi i glavni žanr u koji mogu svrstati Dredg je ljepota. Otapajuća, obuzimajuća, raskošna, topla, suosjećajna, kontrolirana gospođa Ljepota zbog koje je svijet puno ljepši, ljudi bolji, a priroda najbolji najbolji prijatelj.
Leitmotif(1999)
'El Cielo'(2002)
'El Cielo' je jedan od onih albuma kod kojeg je odmah kod prve pjesme jasno da se radi o nečem posebnom, a kod zadnje ostavlja osjećaj kakav moraju imati otkrivači novih svjetova.
'Catch Without Arms' (2005)
Od samih početaka kad je ovaj kalifornijski četverac obrađivao metal i grunge pa sve do danas Dredg su se mijenjali. Na prvom albumu jako su se osjetili ovi njihovi korijeni, a na drugom su pokazali da imaju nešto veće ambicije od toga da budu artističkiji i slabije poznati Deftones. No, na 'Catch Without Arms' su odbacili sve veze s utjecajima i nekad sličnim bendovima, manje eksperimentiraju s konstrukcijama pjesama i svaku su, za promjenu, izgradili na kitica-refren modelu što je automatski izbacilo mogućnost instrumentala. Zvuk koji su za sebe odabrali definitivno je rock, a, mada je žestok, nazvati ih hard-rockom bila bi prvoklasna greška. Jako inzistiraju na umjetničkim temeljima glazbe, ali bogme nisu art-rock. Mračni su, ali nisu depresivci, poletni su, a nisu veseljaci, glasni ali na način da griju uho. Sve u svemu, bend kojemu ne postoji ništa slično .
Kod 'El Cielo' blagi su minus bili instrumentalni dijelovi i poigravanje s klasikom gdje je opadala napetost, a možda mu je falila još i koja pjevnija pjesma zbog većeg iščekivanja. Ponekad mi je prvo preslušavanje problematično, ali nakon prvog slušanja 'Catch Without Arms' znala sam da je to - to. Očekivala sam nešto na što ću se morati navikavati i hvatati glavu i rep. Ali noup! Ove pjesme nije moguće neupiti. Pjevne, moćne, nježne i drage jedva da imaju konkurenciju u prijemčivosti. Prva i najopakija od njih je 'Ode To The Sun' koja je točno ono što naziv kaže - poletna himna ljepoti i suncu. Jednostavna gitara, moćan Gavinov glas i harmonija za otopiti polove daju jedno od najboljih otvaranja albuma zadnjih godina i vrlo dobru obradu ove klasične teme. 'Bug Eyes' nastavlja pjevajući o smrti i prolaznosti, mada zbog optimistične atmosfere djeluje kao da govori o odlasku na sladoled s djevojkom. Cijeli album govori o kontradikcijama i doslovce iznosi neke elemente tih crno-bijelo teorija, čak je i podijeljen na život/smrt dio, a polazna ideja je dodirivanje tih suprotnosti čega je utjelovljenje metamorfoza; ako ste se pitali čemu ovaj kukac na naslovnici. Sve su zaokružili na nekoliko početaka i završetaka pjesama u kojima se modificirano čuju kratki isječci nekih od ostalih pjesama s albuma, dok je uvod u prvu njen utišani refren. Ovaj koncept kasnije dobije i svoju pjesmu - 'Jamais Vu'. Sve ovo je onda moralo dobiti svoju misaonu suprotnost. U 'Catch Without Arms' pitaju se Dredg ima li smisla truditi se na svoj način i onda dolazi dio - "Set the bait so they will bite it/If there's a hook they can't deny it/Sing about love so they can feel it/Sing about love so they can sing it/Sing it" - gdje Gavin pjeva svojim nježno prodornim i sirovo teatralnim glasom, a mene trnci ne žele ostaviti na miru. Mislim, i neki bendovi imaju konceptualne albume. Pih! Imaju tri rečenice za koje misle da su pametne.
'Zebra Skin' je vrlo ambijentalna, blaga i pomalo umorna pjesma jednog alkoholičara koji je u tome našao svoju sigurnost, a ja se pitam da li to zbilja nema nikakve veze s vezama dvoje ljudi. Na prošlom su albumu Dredg imali mrvicu klavirske klasike, a za ovaj su se pomaknuli unaprijed kroz vrijeme i klaviru dodali ostatak benda pa smo dobili 'Sang Real' o spajanju dvije spolne dimenzije osobe kako bi se dosegla viša svijest, što bi sve bilo nebitno da ova pjesma nema kitice koje teku kao da ih nitko neće moći zaustaviti i nešto malo gitare koja zvuči kao da bi je svatko mogao svirati. Iza ove pjesme slijedi dio o smrti i zbilja zvuči ozbiljnije i zatvorenije. Nedostaje mu neka nosiva pjesma koja bi se istaknula, što nadoknađuju tekst 'Planting Seeds' koju nosi odličan kontrast "sea shell - sea of shells" i 'Spitshine' koju osim odličnog naslova krasi velika drugarska melodija koja odsvirana pred masama mora izazvati masovno grljenje. Najžešća na albumu je 'Hungover On A Tuesday', stadionska rokijana o bježanju od sranja uz režuću mehaničku gitaru i u životu ju se mora čuti uživo. Jedan od vrhunaca albuma, pjesma koja je nastala kad je već bio dovršen, je 'Matroshka', balada kakvu Coldplay ne mogu ni sanjati da su u stanju napraviti.
Ovaj je album puno energičniji od svega što je bend dosad radio, ali je manje žestok. I klavira je ovdje puno, ali nikad ne zasjeni ostatak i ne zvuči kao ruska klasika. Glas i gitara i dalje su najjače oružje benda, a ovdje su u punom sjaju i bolje nego ikad usklađeni. Pjesme su ujednačenije i nijedna nije višak. Spika je tendenciozna, ali bend je odličan pa imaju na to pravo jer u vrijeme kad rock ne zvuči kao proizvod svog vremena Dredg naprave 12 modernih rock pjesama od kojih je ravno pet veličanstvenih, a ostatak bolji od ogromne većine ostalih bendova. Remek djelo jednog od najvažnijih bendova našeg vremena.
Post je objavljen 14.11.2006. u 23:00 sati.