Nazvala me prijateljica i odmah nakon pozdrava krenula sa pitanjima:
- Čuj, jel mi ti znaš nešto pomoći oko interneta?
- Vidjet ćemo. Šta ti se dogodilo?
- Ma nije meni, direktor je nešto spreježio i sad ne može naći one nacrtane ljude.
- Koje nacrtane ljude?
- Na internetu.
- Hm...a jesi sad na njegovom kompu?
- Nisam. On ti ni nema komp.
- Hm... pa kako je onda izgubio nacrtane ljude?
- Ma ima onog vraga, šta se nosi okolo...
- Laptop?
- E da, to.
- A šta radi s tim nacrtanim ljudima?
- Šalje poruke. Tamo ima svega i onaj crveni iksić i jedan nacrtani čovjek i više njih...sve je to izgubio.
- Aha, Outlook expres. Ajmo ovako. Kod tebe sve to radi? Na tvom kompu?
- Da. Kad ne klikam bez veze kao on...
- Onda si digni Outlook i redom otvaraj sve ono što ti gore piše. Znaš, ono gdje piše File, Edit, View...vidiš gdje je to?
- Vidim. I onda?
- Stavi mu kvačicu svugdje gdje ju ti imaš.
- Ok. Ajd, nazovem te poslije reći ti jesmo li uspjele. Bok . E, i hvala ti.
Nakon tog razgovora ja sam se osjećala pametno, čudo jedno.
Ne samo zato što sam i ja nekome pomogla oko tog kompjutera, a obično meni treba pomoć, nego najviše zbog toga šta sam znala šta me uopće pita.
Znala sam gdje su ti nacrtani ljudi i što je još važnije, kako ih vratiti.
Prava, pravcata korisnička podrška.
P.S. pošto je ovaj post napisan kako bih se ja malo pravila važna, neću navesti da me je prijateljica za nekoliko minuta nazvala i rekla kako nismo uspjele.
Prespojila sam na Arthura pa je on to riješio do kraja.
Čestitke ipak trebaju ići meni, a ne njemu, pa ću ja taj dio jednostavno odšutjeti. Koliko god dugo budem mogla.
Post je objavljen 14.11.2006. u 08:42 sati.