Palo je u vodu.
Moja sreća koja se toga dana nije mogla opisati, istoga je pala u vodu.
Ona se još uvijek utapa sve dublje i dublje, kada jednoga dana neće dodirnuti samo tlo.
Opet su bile to samo nekoliko riječi.
Nekoliko riječi koje su zabetonirale svako zrnce mojeg veselog raspoloženja.
Što je ostalo?
A opet se pitam, što je bilo prije toga?
Ništa. Ravnica. Saharska pustinja ili neuredni vrt pun korova, drača.
Nemam pojma, no..
Njegova pojava je promijenila tu moju svakodnevnicu.
Nije bilo riječi, pozdrava.
Samo pogled. To je puno više.
Držalo me živu.
Bila sam uvenuli cvijet kojeg je na životu držala samo kiša.
Mlaz valova, bakina kantica, i sve vode svijeta su to promijenile.
U tom trenutku je sve to bio on. Samo on.
Svaki pokret je tada imao smisla. Vratile su se boje u moj malen život.
Živjela sam u bojama.
Divila se listu koji je ležao tamo pokraj puteljka.
Vjetru, koji mi je nosio kosu, dok bi se i grane njihale.
Onom malom kukcu, koji mi se motao oko glave.
Nisam vidjela ništa drugo osim nasmiješenih lica.
Svako lice je bilo svijetlo kada bi pokazalo malo tog dragocjenog osmjeha.
Na kraju..
Bila sam onaj maleni mrav u tako velikom svijetu dok na mene nije stao veliki teret.
Bila sam onaj list pokraj staze dok me u ruke nije primila mala nestašna ruka i uništila me.
Bila sam opet onaj uvenuli cvijet. Bez vode. Sama.
Opet je palo par kapi kiše. Ja sam pognutom glavom stajala tamo dok me kapljice kiše nisu počele buditi i vraćati u stvarnost, gdje sam opet na starom mjestu.
Takva kakva jesam i bila. Sama na kiši.
-ovisnost. morala sam se vratit.
Post je objavljen 13.11.2006. u 20:36 sati.