mislim da sam došla do točke kad je i samo pisanje besmisleno. nisam mislila da će se to ikad dogoditi. pisanje mi je oduvijek bilo ispušni ventil. ali sada ni to nije dovoljno.
sad kad bih trebala razmišljati samo o jednome, meni to uopće nije u na pameti. a stvarno bi trebalo biti.
ali sve oko mene mi odvlači pozornost s toga. sve me potiče na sjećanje. sjećanja za sobom povlače nostalgiju. nostalgija uzrokuje loše raspoloženje.
začarani krug. krug u kojem se uvijek iznova izgubim.
koliko još predugačkih minuta mora proći? koliko usamljenih buđenja?
Post je objavljen 13.11.2006. u 02:23 sati.