Opet zavladao azritis.
Nema pomoci.
Volim te kad pricas
U svom ovom ludilu
Slutnja gubi privid
Ogoljela do kostiju
Postaje stvarnost
Zaboravljena bol
Ne zelim da te odvlacim
Daleko
Rijeci poput bajke
Smiruju camotinju
Ne brini netko pamti
Svaki tren u godini
Sve vase setnje, razgovor
A ti jos razmisljas
Vjeruj mi
Gledaj moju malu
Kako ide niz ulicu
Primjecujes li boje
Na njenom obrazu
Danas je prvi
Dan u proljecu
A ona uziva
Ko da je posljednji...
Zelim odmor.
I trebam ocajno.
Hocu se iskljucit.
Hocu da svijet stane.
Bar na tren.
I da mogu mirno udahnut zrak.
Zaboravit na sve.
I gledat zvijezde.
Da.
A ja hocu bar malo.
Malo.
Lijepo se setat.
I pricat.
I smijat.
Da.
Ne znam kaj hocu.
(Ili se mozda varam?)
Ne daju mi da zelim sto hocu.
Ne daju.
Otimaju mi iz ruku.
Grubo i bez milosti.
Ostala sam samo s molekulama praznog zraka.
A ta njihova praznina me gusi.
Ironicno, zar ne?
Post je objavljen 12.11.2006. u 21:49 sati.