Ivan Goran Kovačić
U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka,crnih grana šum,
Ljeti vječan vihor,zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji,ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika,molitve za spas.
Neka šikne travom,uz trnovit grm,
Besput da je do njeg,neprobojan,strm.
Nitko da ne dođe,do prijatelj drag,
I kada se vrati,nek poravna trag.
Više ne strahujem.
Ja sam kao zemlja koja me rodila,
Vječan kao zemlja koja me pokrila.
Post je objavljen 12.11.2006. u 20:41 sati.