Život je prava muka, ako ga živiš poput mene. Svaki dan ti je prokleto jednak. Ujutro se budim uz mamino deranje (ali ona te voli najviše na svjetu...), idem kud već moram. Vračam se kući potpuno umorna i bezvoljna, onda mi još baka: "Magdice, ajde molim te poli cvjeće. Ono će ugintu bez vode, znaš!" Onda mi dođe da se vratim u školu. Osjećam se kao da mi je netko isplanirao da mi život bude dosadan. U ljubav dajem cjelu sebe, samo da mi on bude dobar prijatelj, no on sa mnom ne progovara ni rječi. Dobro, priznajem, mlađa sam od njega tri godine, za njega sam klinka, no može li nekako ne misliti na to. Može li nekako, samo na dan biti uz mene. Ne kao dečko, ne kao simpatija, nego kao dobra osoba, koja brine za svoje prijatelje. Moj bratić je stariji od mene četiri godine, ali se zabavljamo više nego itko drugi. Odajemo tajne jedni drugima, šalimo se svakodnevno, zakon nam je. Zašto život jednostavno ne može biti zabavan, neki će reći: "Mala, pogledala si previše filmova..." No vjerujte mi ima osoba kojima je života divan i krasan. Jedna osoba mi je rekla da držim osmjeh na licu, no teško je to. Kada ti svaki dan govore da moram svirati, da moram učiti. Nitko ne spominje zabavu, niti zanimljivost. Držim se osmjeha i iskrenosti što najviše mogu, ali i dalje je teško. Kad pogledam općenito svoj život shvatim da me stariji nikada neće prihvatiti. Stariji od mene tri godine reči će da sam klinka, no stariji od mene 10 godina sa mnom će se "družiti". Kad sam bila na natjecanju (Cro open) svi su iz Oriona išli navijati za Jelenu, mene su izostavili, odbacili. Nisu htjeli imati posla sa mnom. Jedini koji su sa mnom progovorili riječi su Tonka, Jelena i Biljana. Njih i najviše cjenim u tom klubu, uz Zokija i Tomija naravno. Kad pogledam da ću na zimu odnjeti film u studio (veeeeeeliki možda) život je bajan, ali kad se sjetim tog natjecanja, dođe mi da zaplačem. Nikada me neće prihvatiti oni koj najviše, na neki način volim.
Post je objavljen 12.11.2006. u 17:08 sati.