Pregled posta

Zajedno do vječnosti


Dlanovima smo se dodirnuli
I svijetom je zavladala šutnja.
Nebo je na tren zadržalo dah,
Zemlja se u trenu zaustavila,
More je ponizno zanijemilo.

Dok si bisere moje duše
Nizao na nisku svojih osjećaja,
A ja tvoje kristale srca
Smještala negdje u grudima,
Za tren je i vrijeme stalo.

I postojali smo samo MI
Iz jezgre ljubavi iznjedreni.

Riznice svojih tijela upijali smo
Onako, naizmjenice, naiskap.
Iz pehara života nazdravljali smo
Putenosti što je vrila u nama,
Kao nepresušan izvor sreće.

I onda je sve opet krenulo,
Oblaci su zaplovili nebom,
Zemlja je nastavila kretanje,
More je zapjenilo još snažnije.

Okrunio si me vijencem masline,
Smjestio na prijestolje svog srca,
A tvoje ruke, tvoj zagrljaj sreće,
Bez ijedne riječi, toplinom je šaputao,
Kako se ovaj trenutak nikad zaboraviti neće.







Post je objavljen 13.11.2006. u 05:15 sati.