Marketing
«ali što ako unutra piše nešto o meni što neznam?»
Sjedila sam u čekaonici i bila prisiljena čuti razgovor koji se odvijao unutra.
U sobi, na razgovoru sa psihoterapeuticom bile su dvije osobe. Dječak star otprilike 7-8god i njegova majka.
Ugledala sam ih još na ulazu u bolnicu. Ušli su možda 2-3min prije mene.
Dječak, plavokos, živahan i nasmijan skakutao je stepenicama u svojim pomalo prevelikim hlačama i staroj i izlizanoj sivoj jaknici te čekao svoju majku da došeta do njega. Tamna, pretila, neuredna, prljava osoba koju je medju ženski rod svrstavala samo činjenica da ju dječak naziva majkom, što se potpuno suprostavljalo njenim tamnim brčićima koji su se sjajili govoreći nam što je zadnji put jela, umorno i tromo vukla se s noge na nogu ne pokazujući baš neki pretjerani interes da krene stepenicama što su vodile do 3.kata. Ugledavši jednostavni, bijeli, okrugli zidni sat čije su kazaljke pokazivale 19.00, shvatila je da kasni, na trenutak se zamislila, te rekla dječaku da ode sam gore i kaže da su bili kod doktora i da zato kasne. Dječak se samo nasmijao i otrčkarao po stepenicama na treći kat. Krenuvši za njim, malo lakšim tempom, došla sam u čekaonicu baš u trenutku kad je ulazio u sobu. Stajajući na vratima živahno je pozdravio psihijatricu koja se začudila njegovom pojavom, što njega uopće nije zbunilo. Ponosno i potpuno ozbiljno je rekao da kasni jer je bio kod doktora, na što je psihijatrica zbunjeno rekla da je bio naručen u 17.30 al da će ga svejedno primit bar na 15min ali da nemoze početi bez njegove majke koja, pretpostavljam, tad jos nije ni krenula u ekspediciju po stepenicama. On je objasnio da će im se majka pridružiti za koju minutu te ušao u sobu i zatvorio vrata. Bas u trenutku kad sam uletjela u neke svoje misli (jos uvijek pod utjecajem pivice), shvatila sam da ta vrata sluze svemu samo ne zvucnoj izolaciji i da se sve izunutra sasvim jasno cuje i vani. Kako sam bila sama u čekaonici i općenito na katu, što je njihovim glasovima davalo veću snagu da prolaze zidovima, bila sam prisiljena na neki način prisustvovat tom razgovoru.
Nakon 15min, pojavila se ona ista osoba koju dječak naziva majkom. Sva crvena u licu tromo je došetala do vrata sobe i ležerno, bez kucanja ili bilokakve druge najave, ušetala u sobu i pridružila se sinu koji se smješkao, i nemirno sjedeći na neudobnoj velikoj stolici, provirivao znatiželjno kroz vrata. Zatvorivši vrata i misleći da su time dobili svoju privatnost, i da mogu otvoreno razgovarati, započeli su razgovor. U početku su razgovarale psihijatrica i majka o nekim nalazima, te sam se opet uspjela uvući u svoje misli koje je prekinuo niježan, žalostan i potpuno naivan glas onog istog dječačića koji je maloprije sa smješkom na licu skakutao stepenicama. Potpuno ozbiljno pokušavajući uveriti u to sve prisutne, rekao je: «...ali mene je moj tata fizički zlostavljao!». Psihijatrica, potpuno zbunjena zapitala ga je: «od kud to znaš?». Pomalo ponosan što je uspio skrenuti pažnju na sebe, odgovorio je: «pa piše u onim papirima! Ja sam to pročitao. Tamo jasno piše da sam ja fizički zlostavljan od svoga tate!». Ostala sam začuđena njegovim ozbiljnim glasom kojim je pokušavao izjednačiti svoja prava sa pravima osoba puno starijih od njega. Koristeći se profesionalnim izrazima, djelovao je duplo zrelije od svojih vršnjaka. Njegova majka pokušala ga je ušutkati ali samo na kratko. Nakon dosadnog i ispraznog govora psihijatrice o tome da je to prošlost, da su o tome već razgovarali, da se nesmje na to više vraćati, te da njegovi roditelji njega jako vole, dječak je istim onim pomalo tužnim glasom zapitao: «...a zašto me onda žele poslat u dom?». Majka ga je opet samo ušutkivala, a psihijatrica mu počela pričat o tome da oni to nežele ali da će morati bude li se on nastavio ponašati tako kako se ponaša. Na to je on potpuno naivno i djetinjasto odgovorio: «pa onda ću ja odmah otić od doma!». Na što sam se ja zaprepastila. Dijete od 7-8god želi učiniti isto ono što sam ja s 16 učinila. Neznam dali da mu se divim što ima toliko hrabrosti ili da ga žalim jer mora uopće pomišljati na to. Psihijatrica mu je na to jednostavnim i bezosjećajnim glasom odgovorila da će ga pronaći policija i da će opet završiti u domu. Na to je on ušutio. Čulo se samo tipkanje po tipkovnici kompjutera – psihijatrica je pisala dijagnozu. Dječak, sada veselog glasa, ispitivao ju je o kompjuteru na izrazito djetinjast način, na što je ona odgovarala ozbiljno i intelektualno, pokazujući mu kolika je velika razlika u godinama izmedju njega i nje. Završivši pisanje, pokušala je privesti sastanak kraju, ali onda se dogodilo ono što mi je ušlo duboko u misli. Dječak je zatražio da i on dobije taj papir, a ne samo njegova majka, te da ga pročita. Psihijatrica mu je objasnila da on to nesmije čitati i da mu majka to nesmije nikako dati da pročita. Na to je on glasno i zabrinuto zavapio: «ali što ako unutra piše nešto o meni, što neznam?!».
Nakon tog je slijedila minuta šutnje koju je prekinula psihijatrica hladno odgovorivši da nepiše unutra ništa što bi on mogao shvatiti jer je premlad, te da su unutra sve samo profesionalni izrazi koje samo doktor može shvatiti. Tada se čulo pomicanje stolica što je značilo da je razgovor gotov te da izlaze iz sobe. Uskoro su se na vratima pojavile sve tri osobe od kojih se najviše isticao dječak koji je svojim tužnim glasom još uvijek htio izboriti pravo da pročita nešto o sebi. Kada je napokon shvatio da je to nemoguće, počeo je agresijom, te je zaprijetio da će poderati taj papir. Na to se majka samo nasmijala a psihijatrica zbunjeno gledala i smirivala ga. Nakraju, dječak se okrenuo prema meni i promijenivši raspoloženje, nasmiješio mi se gledajući me svojim velikim okruglim očima koje su tražile ljubav, razumijevanje, pomoć...
A onda se okrenuo i krenuo s majkom u uobičajen život...u samo još jedan isti tužni dan...koji ga vodi na put do dna.
Još uvijek mi ona njegova rečenica prolazi glavom.
«ali što ako unutra piše nešto o meni, što neznam?»
Može li zaista dječak od 7-8god shvatiti to psihijatrijsko izvješće?
Da ga pročita možda bi mu samo još više otežalo život...možda bi zaista saznao neke stvari o sebi koje još nezna...a koje možda i neželi znati.
Ali isto tako se pitam, koje dijete sa 7-8god želi sebe bolje upoznati...i svjesno je tog da se još ne poznaje?
iako nemogu znati odgovore na ta pitanja, niti ću ikad imat prilike saznat sto se dogodilo s tim dječakom...još uvijek pamtim njegove tužne oči koje me gledaju i onaj lažni smješak koji svaki dan stoji na mojem licu...
on je samo još jedno uplakano dete...
Post je objavljen 12.11.2006. u 11:08 sati.