Marketing
Oporavih se od slavlja i gužve. Sve nekako ide svojim tijekom i po malo se plašim reći- bez nekih koma iznenađenja... Čini mi se da se bez obzira na neke pozitivne stvari ne usudimo opustiti, jer se sve bojimo da nas nešto opet ne uzdrma.
Zima nam se približava, a ja ju baš i ne volim. Mislim, ono, volim kada pada snijeg, ugođaj koji ide uz to... ali, ne volim hrpu odjeće koju nosimo, kada mi se smrznu ruke, kada se ukoči brada pa ne mogu pričati (ih, to mi je valjda najgore)... Prebacivala sam ljetno-zimsku odjeću i shvatila kako ima već poduže da si nisam nešto kupila... Nije da nemam- čak je muž otkrio da sam odvalila stražnju stranu ormara spremajući odjeću, ali nekako volim onaj osjećaj ući u novo. Isto tako dok sam preslagivala prisjećala sam se nekih događaja koji su se izdogađali kada sam na sebi imala ovo ili ono...
Moj ravnatelj koji je inače čovjek vrlo čudnog humora (samo ga valjda on sam razumije) često voli "bocnuti" ako on to smatra primjerenim. Tako sam našla hlače koje su dolje na rubu sve u "rezancima" i sjetila se kako me pitao jesu li me na putu do škole napali psi, a ja mu odgovorila da me to muž vukao nazad u krevet kada sam odlazila u školu... Neki dan me isto tako pitao za izbjeljenje hlače da li sam zaboralila skinuti pidžamu, a ja sam mu odgovorila da ja uopće ne spavam u pidžami već gola... Kladim se da me neće slijedećih mjesec dana ništa pitati. Tko mu kriv kad u ovih 14 god. koliko saam u školi još uvijek nije naučio da se samnom treba znati šaliti 
****
Pismo šefu/ šefici...
Nikada mi nemojte davati radne zadatke za radnog vremena. Napravite to iza 14:30. Obozavam raditi pod pritiskom.
Ako nesto treba hitno napraviti, molim Vas da me prekinete svakih 10 minuta i pitate kako ide. To mi jako pomaze. Ili jos bolje - mozete mi stajati iza ledja i ispraviti me svaki put kad pogrijesim.
Kada izlazite iz kancelarije, nemojte mi nikad reci kud idete. To mi pruza izvrsnu priliku za treniranje mojih kreativnih sposobnosti svaki put kad me neko pita gdje ste.
Ako imam pune ruke papira, kutija ili knjiga ni slucajno mi nemojte otvarati vrata. Moram se nauciti snalaziti sam, a otvaranje vrata punim rukama bez icije pomoci je pravi nacin za to.
Ako mi date nekoliko zadataka od jednom, nemojte mi reci koji od njih ima prioritet. Tako cu moci vjezbati svoje telepatske sposobnosti.
Dajte sve od sebe da me u kancelariji zadrzite sto duze. Obozavam boravak u njemu, a osim toga nemam ni kud drugdje otici. U stvari ni nemam vlastiti zivot.
Ako ste zadovoljni mojim radom, zadrzite to za sebe. Ako se vijest rasiri, postoji mogucnost mog napredovanja. Osim toga, ako to necu znati trudit ću se još više da budete zadovoljni.
Ako niste zadovoljni mojim radom, recite to svima. Obozavam kad se moje ime deklinira u svakom razgovoru. Ali meni to nemojte nikako reci, mogli biste povrijediti moje osjecaje.
Ako za neki zadatak imate posebne instrukcije, nemojte mi ih napisati ni reci. Bar ne sve do trena kad ce zadatak biti ispunjen. Zasto bi me gnjavili s takvim bespotrebnim sitnicama?
Nikada me nemojte upoznavati sa ljudima s kojima smo zajedno u drustvu. Pustite ih neka misle da sam samo mali dosadan "parazit".
Kada jednom u buducnosti spomenete te osobe, pruzit ćete mi priliku da iskoristim svoje paranormalne sposobnosti i sam shvatim o kome se radi.
Prema meni budite ljubazni iskljucivo ako radim posao o kojem ovisi i vasa glava.
Pricajte mi o svojim sitnim problemima. Niko drugi ih nema i dobro je znati da ste upravo Vi taj sreckovic koji se njima moze pohvaliti. Pogotovo cu uzivati u prici o tome koliko poreza i doprinosa morate platiti za svakog pojedinog zaposlenog, i to samo zato jer ste Big Boss.
Pricekajte kraj svake godine da mi kazete koji su zapravo bili moji zadaci i ciljevi.
Kvalificirajte moje rezultate i u skladu s tim mi "povećajte" plaću. Na kraju krajeva, ja nisam ovdje zbog novaca: ja sam profesionalac!
Post je objavljen 12.11.2006. u 07:25 sati.